hrvatski

Teorijski model postojanog očuvanja autentičnosti elektroničkih informacijskih objekata

Potaknut činjenicom da sve veća količina gradiva izvorno nastaje u elektroničkom obliku kao i da se računalno-programski uvjeti njegovoga očuvanja neprestano mijenjaju autor u disertaciji istražuje i analizira problematiku očuvanja elektroničkih informacijskih objekata i njihove autentičnosti na dulji vremenski rok u kontekstu pismohrana, arhiva, knjižnica, muzeja i drugih informacijsko-dokumentacijskih institucija koje mogu imati mandat čuvanja elektroničkog gradiva. Stoga najprije analizira kako osnovna svojstava elektroničkih informacijskih objekata uvjetuju njihovo dugoročno očuvanje. Ta svojstva autor opisuje kroz fizičku, logičku i konceptualnu razinu elektroničkih informacijskih objekata, te naglašava i pojašnjava postojanje njihove višestruke međusobne povezanosti. Nadalje analizira referentni model otvorenog arhivskog informacijskog sustava (OAIS) kao pretpostavku sustava koji je neovisan o računalno-programskim promjenama okoline ili ih maksimalno amortizira. Zatim analizira četrnaest metoda za očuvanje zapisâ u elektroničkoj okolini koje takav digitalni arhiv može koristiti. Potom autor razlaže strukturu elektroničkog zapisa kako bi pokazao koje njegove elemente prethodno objašnjene metode moraju uzeti u obzir. Objašnjena struktura dodatno pokazuje koje karakteristike zapisa moraju biti dugoročno očuvane kako bi on zadržao autentičnost, pouzdanost, integritet i upotrebljivost. U nastavku autor konkretizira postupak vrednovanja i odabira najprikladnije metode očuvanja postupkom razlaganja značajnih karakteristika na mjerljive jedinice i određivanjem faktora važnosti čime se dobivaju usporedivi rezultati uspješnosti metodâ očuvanja na izdvojenom reprezentativnom uzorku prije njihove primjene na cjelokupno očuvano elektroničko gradivo. Autor zatim objašnjava pristup postojanom očuvanju autentičnosti najprije analizirajući pretpostavke za autentičnost, a nakon toga postupke za dokazivanje autentičnosti. Autor potom sagledava sustav za postojano očuvanje autentičnosti kroz njegove vanjske i unutrašnje karakteristike naglašavajući važnost upotrebe elektroničkih potpisa i postojanih identifikatora kao potpore očuvanju autentičnosti. U završnom dijelu autor u teorijski model dodaje i segment certifikacije primijenjenih postupaka i metoda očuvanja elektroničkih zapisa. Navodi oblike certifikacije, objašnjava načine razvoja i organizacije postupaka certifikacije te korake samog procesa. Autor zaključuje da se tek uspostavom certifikacijskog sustava može stvoriti atmosfera povjerenja u institucije koje provode postupke očuvanja elektroničkog gradiva, ali i osigurati primjenjivanje kvalitetnih metoda očuvanja usklađenih s međunarodno priznatim standardima. Na kraju autor iznosi rezultate komparativne analize istraživanjâ o primjeni teorijskih postupaka očuvanja elektroničkih informacijskih objekata na dulji vremenski rok u institucijama izvan Hrvatske i onima u Hrvatskoj. Metodama analize i sinteze autor dolazi do zaključaka na trima razinama – razini shvaćanja pojma “ očuvanje” , razini primijenjenih postupaka očuvanja te razini politike i prakse koje se tiču očuvanja. Izradom teorijskog modela autor s jedne strane utvrđuje organizaciju, strukturu i postupke cjelokupnog procesa postojanog očuvanja autentičnosti elektroničkih informacijskih objekata dok s druge strane ukazuje na važnost prepoznavanja potrebe za institucijskom potporom očuvanju. Rezultati praktičnog istraživanja doprinose ne samo boljem razumijevanju stanja u području očuvanja elektroničkog gradiva u Hrvatskoj, već, zbog usporedne analize s međunarodnim iskustvima, i pozicioniranju Hrvatske u međunarodnom kontekstu.

elektroničko očuvanje; autentičnost; digitalni arhiv; certifikacija; elektronički informacijski objekti; OAIS referentni model; migracija; elektroničko gradivo

nije evidentirano