hrvatski

Autorskopravni aspekt samoarhiviranja znanstvenih članaka

Elektronička sredina promijenila je način znanstvene komunikacije. Zbog krize znanstvenih časopisa znanstvenici su elektroničku komunikaciju prihvatili kao nadu u rješavanje problema sve slabije dostupnosti i vidljivosti njihovih radova. Jedna od prednosti elektroničke komunikacije je samoarhiviranje – proces u kojem znanstvenici ili institucije u kojima su zaposleni pohranjuju znanstvene članke, recenzirane ili nerecenzirane, na mrežu kako bi bili besplatno dostupni svima. Ideja samoarhiviranja postoji od 1990.-ih godina i otvorila je niz pitanja vezanih uz autorsko pravo. Postoje izdavači koji dopuštaju samoarhiviranje i oni koji ga ne dopuštaju. Neki dopuštaju samoarhiviranje nerecenzirane verzije, neki samo recenzirane. Pri tome određuju različite uvjete. Kako bi se riješili pravni problemi samoarhiviranja, u Velikoj Britaniji pokrenut je projekt RoMEO čiji je osnovni cilj proučiti probleme intelektualnog vlasništva u procesu samoarhiviranja i stvoriti skup metapodataka za opis prava vezanih uz samoarhiviranje. Cilj projekta RoMEO, kao i svih projekata koji potiču samoarhiviranje, je poticanje znanstvenika da samoarhiviraju svoje članke. Zaštita autorskih prava samoarhiviranih članaka podrazumijeva i prethodnu zaštitu sadržaja kao i mogućnost identifikacije različitih verzija istog članka. Problemi vezani uz samoarhiviranje postepeno se rješavaju, a sve više znanstvenika uočava prednosti samoarhiviranja. Situacija s izdavaštvom znanstvenih časopisa u Hrvatskoj je specifična zbog male znanstvene zajednice. Samoarhiviranjem bi hrvatski znanstvenici mogli svoja djela učiniti vidljivijim i utjecajnijim u svjetskoj znanstvenoj zajednici .

samoarhiviranje; autorsko pravo; preprint; postprint; eprint; projekt RoMEO

nije evidentirano