hrvatski

PTSP od regresije do uspješne rehabilitacije

Posttraumatski stresni poremećaj je značajan medicinski, socijalni, društveni i ekonomski problem u hrvatskom društvu i zdravstvu. Poseban problem predstavlja liječenje tog poremećaja, odnosno rehabilitacija pacijenata oboljelih od PTSP-a. Problemi u liječenju proizlaze iz velikih psiholoških, ali i organskih promjena koje nastaju kod ovih pacijenata, dok rehabilitaciju onemogućava ne samo bolest, već i sekundarna dobit koja umanjuje motivaciju za liječenjem i radnom rehabilitacijom. Bolest postaje način preživljavanja i u takvim okolnostima pacijent je se teško odriče i teško aktivno sudjeluje u liječenje i rehabilitaciji. Stoga smo odlučili prikazati i opisati slučaj pacijenta koji se uspio aktivirati i pokrenuti samostalni posao uz pomoć liječenja u Dnevnoj bolnici (psihoterapija u maloj i velikoj grupi, individualna psihoterapija, psihofarmakoterapija i socioterapija) kojim smo kod njega poticali progresivan način prilagodbe na realitet. U prikazu se želimo osvrnuti na faktore koji utječu na uspjeh liječenja, rehabilitaciju i resocijalizaciju pacijenta s PTSP-om. Prikazujemo slučaj pacijenta sa kliničkom slikom kronifi ciranog PTSP-a uz razvoj trajnog poremećaja osobnosti. Pacijent se diskontinuirano psihijatrijski ambulantno liječi od 1992. godine zbog psihičkih tegoba iz kruga PTSP-a, a kontinuirano ambulantno i u Dnevnoj bolnici KZPM, KBC Rebro od 1997. godine. Iz anamneze: T.Š., rođen 1960. godine kao drugo po redu od ukupno sedmero djece, po zanimanju KV vozač, oženjen, otac 3 djece. Sudionik domovinskog rata kao dobrovoljac od 1991.-1993. godine. Nakon demobilizacije započinju psihičke tegobe, a kliničkom slikom su dominirali nemir, napetost, nervoza, socijalna izolacija, noćne more ratne tematike, nemiran i isprekidan san... Prije 3 godine počeo se baviti uzgojem povrća, osjeća se bolje, rad ga smiruje, a psihičke tegobe su blaže.U početku liječenja opservirali smo značajnu regresiju ega i superega pacijenta i njegovo pasivno-ovisno ponašanje. Tijekom terapije se postepeno pasivno-regresivno ponašanje zamjenjuje zrelijim. Kod pacijenta se gubi pasivno-regresivno čekanje da mu rješenja problema sama dolaze bez njegove aktivnosti. Pacijent pokreće zrelije mehanizme prilagodbe i prihvaća nove ideje. Konačno započinje edukaciju i pokreće samostalni posao. Odlučuje se za uzgoj povrća, birajući rad s biljkama, budući da mu je kao traumatiziranom pacijentu teško raditi s ljudima. Na taj se način pacijent postavio u aktivnu poziciju koja je bila u skladu sa stvarnošću i njegovim mogućnostima: Poraslo mu je samopoštovanje i, što treba posebno naglasiti, reducirao se osjećaj bespomoćnosti (koji je najjači osjećaj kod traumatiziranih osoba).

PTSP; regresija; rehabilitacija

nije evidentirano