hrvatski

Pravo hrvatskog plemstva na vađenje rudače i kovanje novca

PRAVO HRVATSKOG PLEMSTVA NA VAĐENJE RUDAČE I KOVANJE NOVCA Isključiva vlast nad svim nalazištima rudače bila je u rukama vladara i on ju je ljubomorno čuvao, na isti način kao i pravo kovanja novca. U iznimnim slučajevima ta prava ustupao je pojedinim velikašima uz određene uvjete. U Trojednome kraljevstvu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije takvi privilegij značio je i u neku ruku čuvanje kontinuiteta državnosti. Patvorenje novca se pak najstrože kažnjavalo. U Dalmaciji je pravo rudarenja nakon 1409. god. potpadalo pod mledačke pravne propise, pa su tu vrijedili &laquo ; ; Capitoli et ordini minerali&raquo ; ; iz 1488. god. U Markgrofoviji Istri, koja je 1374. god. potpala pod Austriju kuću, važili su austrijski zakoni. U samoj Hrvatskoj i Slavoniji bili su na snazi ugarski zakoni, a njima se posebno temeljito pozabavio veliki naš znanstvenik Emilij pl. Laszowski Szeliga (1942, 1944), a prije njega glasoviti Josip Pliverić (1901). Pod dinastijom Arpadovića i kasnije, pod Anžuvincima u Slavonskom kraljevstvu su u ime kralja novac kovali hercezi i banovi. Tako je herceg Andrija dao kovati frizaške pfenige između 1196 i 1204. god, a nakon njega banovi u vremenu od 1204 do 1209. god. Ban Bertold Meranski, kasniji akvilejski patrijarh je također kovao pfenige (1209-1211), a nakon njega banovi od 1212. do 1220. god., te herceg Bela (1220-1226) i herceg Koloman (1226-1235). Veliki hrvatski numizmatičari Ćiro Truhelka i Ivan Rengjeo razlikuju slavonske denare i obole prema nekim sitnim znacima i slovima. Tako se pretpostavlja se da su za vladanja kralja Bele IV (1235-1270) u njegovo ime (s natpisima MONETA REGIS PRO SCLAVONIA i MONETA DVCIS PRO SCLAVONIA) te prekrasne slavonske denare kovali herceg Koloman (1235-1241) i herceg i ban Dionizije (1242-1245). Ljiljani kao sigle označavaju hercega Stjepana (1246-1247) i bana Stjepana Gutkeleda (1248-1260). Sigle H - R bi trebale iznačavati hercega Belu (1260-1269), bana Rolanda (1261-1267) i bana Henrika Gisingovca (1267-1269). Novac sa sitnim guskama, kao siglama lijevo i desno od patrijarhalnoga križa na naličju denara sa sigurnošću se može pripisati banu Henriku Gisingovcu (1269-1270). Za vladavine kralja Stjepana V (1270-1272) novac je kovao ban Joakim Pectari (1279-1272), a sigle su bile S – R ili R- S, a za vladanja Ladislava V (1272-1290, sigle R – L, L – R, S – L i sl.) također nekolicina banova. I za kralja Andrija III (1290-1301) novac kuje nekolicina banova, a na novcu bana Radoslava Babonića vidljiva je njegova grbovna životinja (polovica lava koji se propinje iznad kune). Slično je stanje bilo i pod kraljem Karlom I Robertom, kad denare kuju banovi Henrik Gisingovac (1301-1310), Stjepan IV Babonić (1310-1316 ; sigla K – S), Ivan Babonić (1316-1322 ; sigla K – I i sl.) te ban Nikola, sin Omodejev (1322-1325). Za potonjeg su denari i poludenari sa siglom o – o već prilično površno iskivani, a isto se može kazati i za novac bana Mikca (Migh ban) Mihaljevića (1325-1343 ; sigle K – M i sl.). Ban Nikola Banić/Banffy (1342-1346) za vladavine kralja Ludovika I Velikog kuje novac, danas vrlo rijedak, s natpisom MONETA NICOLAI BANI. Kovanje slavonskih denara prestaje novcem bana Nikole Seća (1346-1349), hercega Stjepana (1353-1354) te bana Nikole Banića/Banffyja (1353-1355). God. 1392. po prvi put se događa da jedan vladar podjeljuje pravo rudarenja nekom hrvatskom velikašu. Riječ je o kralju Sigismundu, koji nagrađuje Ivana grofa Krčkog pravom traženja, vađenja i prerađivanja ruda zlata, srebra, bakra, olova, željeza i drugih kovina. Rudarske povlastice uživali su tijekom 14. i 15. st. i Morovići i Gorjanski. God. 1443. Stjepan II Frankopan (1416-1481), grof Krčki i Modruški, kraljevski savjetnik, muž Izote D'Este, dobio je od njemačkog cara Friedricha III i povlasticu kovanja novca za sebe i svoje nasljednike, ispravom izdatom u Bečkom Novom Gradu dana 3.III.1443. god. Prema tom pravu knezovi su Krčki smjeli kovati novac po uzoru na bečke srebrnike. Da li je Stjepan Frankopan i kovao novac, teško da bismo mogli kazati, jer do danas nije poznat niti jedan takav primjerak ; ukoliko bi se ikada pronašao, bila bi to prvorazredna numizmatička senzacija, a naša nacionalna numizmatika bi postala još bogatijom. Moćni Pavao Šubić dao je početkom 14. st. kovati srebrnike po uzoru na mletačke groše tipa Matapan. Splitski knez vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić kuje vrlo lijepe groše, denare i pludenare u razdoblju između 1403 i 1413. god. Među najvećim magnatima privilegij kovanja novca dobili su 1436. god. i koristili pokneženi grofovi Svetog rimskog carstva Celjski, Fridrik II (1434-1454) i Ulrik II (1454-1456), brat i nećak carice i kraljice Barbare, druge žene Sigismunda Luksemburžanina (1386-1411-1437). Nešto kasnije je isto pravo dobio i Pavao I Banić - Banfi Donjolendavski (Banffy de Lendwa)(1407-1475), sin Stjepanov, od hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava I (1440-1444) ispravom izdatom u Budimu 28.VI.1441. god. Fragment ovog oštećenog dokumenta koji se odnosi na novac glasi: “ … wiennenses cudifacere fructusque et utilitatis exinde proveniendo pro se percipere valeat atque possit Imo annuimus et concedimus harum nostr… ” Pavao i njegov sin Ivan Banić kasnije, nakon 1453. kuju i tzv. ” Schinderlinge” za vladanja Friedricha III. Nakon izumrća knezova Celjskih njihov nekadašnji &laquo ; ; condottiere&raquo ; ; , prevrtljivi hrvatski ban Jan Vitovec isto je tako, u Krapini, kovao novac, jer na malobrojnim Vitovčevim srebrnicima čitamo natpis: MONETAoINoKRAPINAo59. To se odlično poklapa s podatkom o tome da je on smio, prema privilegiju cara Friedricha III od 10.XI.1459. smio kovati novac po uzoru na carski. Taj je privilegij ponovljen 2.VI.1460. Jedan od najmoćnijih slavonskih velikaša daje kovati tri tipa denara (drugi tip imade četiri varijante): to je slavni Nikola Iločki, koji to čini kao posljednji, ali samo titularni kralj Bosne u vremenu od 1471. do 1477 god. Godine, 1463. kralj Matija I dozvolio je grofu Petru Zrinskom i njegovim potomcima vađenje rudače, pa čak i uživanje koristi i dohodaka koji su pripadali samome kralju. Pravo rudarenja proširio je kralj Vladislav I 1492. god. na prelate, barune i druge plemiće te one koji imaju posjede, gdje se naiđe na rude. U Slavoniji njegov sin Ludovik II 1523. god. daje na 25 godina povlasticu vađenja ruda oko Bužina banu Petru Kegleviću (1476-1554), koji dvije godine kasnije sklapa ugovor s kovačem novca. God. 1524. (24.XI.) isti kralj dozvoljava bosanskom biskupu Mihaelu Kessereö-u i komorniku Ivanu Zerechenu u Osijeku osnutak jedne kovnice novca. Za sada nam nije poznat novac ni jednog od njih dvojice. I Zagrebački je kaptol od Ludovika II. dobio 15.XII.1521. privilegij kopanja i prerade ruda (zlata, srebra, bakra, željeza) na svojim posjedima u trajanju od 10 godina, uz plaćanje tzv. &laquo ; ; lucrum camerae&raquo ; ; . Upravo god. 1525. kroz neko vrijeme iznova djeluje zagrebačka kovnica, ” camera zagrabiensis” . O njenom je radu naime sačuvan detaljan račun u Ugarskom državnom arhivu u Budimpešti. Vrhovni nadzor nad radom kovnice imao je kraljevski rizničar Aleksij Thurzo, skupa s banom Franjom Baćanom. God. 1527. počinje i Zagrebačka komuna s traženjem rudače, a na temelju njihova ugovora s grofom Nikolom Zrinskim. Posebno, sjajno poglavlje u hrvatskoj numizmatici pripada Nikoli III Zrinskom i njegovim rudnicima srebra i kovnici novca u Gvozdanskom. Vrlo važan podatak je da je 1697. god. Livio Odescalchi, vojvoda Srijemski, između ostalog dobio i privilegij kovanja zlatnog i srebrnog novca. Kao posljednji bismo naveli podatak o zagrebačkoj kovnici koja je proradila 1849. god. pod banom Josipom barunom Jelačićem Bužimskim, gdje je nedvojbeno grbom Trojedne kraljevine potvrđena i hrvatska državnost.

pravo vađenja rudače; pravo kovanja novca; numizmatika; novac

nije evidentirano