hrvatski

Prolegomena za retoriku Marulićeve splitske ekipe

Istražujem pjesničke tekstove kojima Marko Marulić komunicira s prijateljima iz Splita i okolice. Marulićeve pjesme prijateljima vrlo su često pedagoški intonirane, potičući prijatelje da se nastave baviti književnošću ; koliko je Marulić imao uspjeha? Na to pokušavam odgovoriti, prvo, okupljajući ostatke rasute literarne baštine tih njegovih prijatelja ; drugo, naznačavajući sličnosti i razlike unutar tako uspostavljenog korpusa. Prvi dio zbirke splitske književne komunikacije čine neke pjesme samog Marulića ; u izdanju Latinskih stihova (LS ; priredili Bratislav Lučin i Darko Novaković, 2005) takvih pjesama ima 13 (LS 75-82, 84, 87, 88, 105, 149). Upućene su Splićanima braći Martinčić, Jeronimu Papaliću, braći Alberti, Tomi Hrankoviću, Nikoli (vjerojatno Petraki), Frani Božićeviću Natalisu, Šimunu Selimbriću, te Jerolimu Cipiku ; potom, Hvaranima Hanibalu (vjerojatno Luciću) i Katerinu (vjerojatno Gazaroviću). U tim pjesmama Marulić neke motive ustrajno ponavlja: mladi je adresat zreo poput starca ; odnos Starih i Novih pjesnika ; obećanje buduće slave ; Muze i Apolon. No, shematski prikaz sadržaja pjesama pokazuje kako Marulić te motive svaki put drugačije kombinira i slaže - kao što i upozorava na pjesme iz kojih neki od motiva izostaje (npr. LS 77, Jerolimu Papaliću, prema LS 75 i 76, braći Martinčić). Također, ističu se pjesme koje su diskurzivno mješovite (npr. kombinacija pohvale pjesnika s molitvom, polemikom ili epitafom). Korpus na kojem istražujemo neprestano pokazuje tendencije širenja. Tamo gdje je očuvano još pjesama, neprestano se javljaju nove koje bi iz nekog razloga bilo moguće korpusu dodati - zbog motivskih, žanrovskih, verbalnih sličnosti - mada, po strogom kriteriju "splitske književne komunikacije" u korpus ne ulaze. Srećom, moj zadatak nije odrediti čvrst, nepromjenjiv okvir za pojedine pjesme ; korpus je sredstvo spoznavanja, skupina tekstova od koje interpretacija počinje. Zato u daljnjoj analizi proučavam nekoliko drugih Marulićevih poetskih i proznih djela upućenih konkretnim adresatima, pa čak, u jednom slučaju, i adresatu koji se spominje samo pseudonimom (LS 125, "De Myrca puella"). Na izmjenu smo korpusa, uostalom, primorani čim se okrenemo radovima ostatka "splitske ekipe" ; naime, tek bi se neznatan broj slučajno očuvanih radova Marulićevih prijatelja uklopio u naš početni okvir, budući da iz naše skupine pjesnika opsežniji sačuvan opus imaju samo Frano Božićević Natalis (Split, 1469- 1542) i Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485-1553 ; pisao isključivo na hrvatskom). Među pjesmama iz autografske rukopisne zbirke F. Božićevića Natalisa (FBN, priredio M. Marković, 1958) nalazimo 12 "društvenih tekstova" (FBN 9, 11-12, 17, 44, 55, 63, 67, 70, 71, 73, te epigram "Ad lectorem" u Marulićevu Dialogus de Hercule iz 1524). Božićević često upućuje pjesme istim ljudima kao i Marulić, pjeva o istim događajima, koristi se istim motivima i postupcima - ali pritom se trudi i biti drugačiji od Marulića, izborom riječi, sklonošću prema antičkim egzemplima, prema poredbama za neizbrojivost, odabirom žanra ljubavne elegije (FBN 9), pjevanjem u tuđe ime (FBN 44, u ime šurjaka). Korpus pjesama ostalih članova "Marulićeve ekipe" obuhvaća osam autora i 31 tekst (izdanje teže dostupnih pjesama nalazi se u prilogu ovome radu). Više Marulićevih prijatelja zajednički istupa pjesmama u dvije prigode: prilikom Marulićeve smrti (1524) i pozdravljajući mletačkog kneza Splita, Benedikta de Mula (1549). Općenito, sve pjesme u korpusu pripadaju genus demonstrativum ; najčešći su epitafi (11 od 31), potom pjesme o drugim književnim djelima, te pohvalnice živima ; tri su pjesme duhovne. Najviše je sačuvano pjesama Jerolima Martinčića, slijede Donat Paskvalić i Nikola Alberti. Premda korpus na prvi pogled nije posebno impresivan, pomnije čitanje otkriva nekoliko zanimljivih odnosa. Tako se ciklus epitafa u počast Maruliću otkriva kao naglašeno koherentna cjelina - pjesme različitih autora korespondiraju, pojedini motivi "preskaču" iz teksta u tekst, bivajući ipak svaki put drugačije razrađeni. Privlačna je ideja da je ovakva srodnost pjesama namjerna, da autori, žaleći za pokojnim prijateljem i seniorom, žele i književnošću demonstrirati svoje zajedništvo. Potom pratimo eksterne veze ovih pjesama - veze s tekstovima izvan korpusa ; ne samo dijakronijske (odjeke antičke književnosti), nego i sinkronijske ; ne samo veze s drugim pjesmama splitskih pjesnika, nego i veze s tekstovima humanističkih i renesansnih talijanskih latinista. Jedan primjer takvih sinkronijskih veza jest igra riječima u kontekstu epitafa - postupak koji koriste i Marulić, i Božićević, i Jerolim Martinčić. Drugi je primjer bliskost motiva, pa i izričaja, iz Lucićevih hrvatskih poslanica s onima iz latinskih pjesama članova splitskog kruga - osobito Jerolima Martinčića, adresata četiri Lucićeve pjesme. Lucićeva treća poslanica Martinčiću ("Tve pisni s kih će moć...") dobiva posve novu interpretaciju kad razjasnimo njezine aluzije na zajednički background obojice prijatelja - na antičku književnost kao dio "opće kulture" (common ground) njihova vremena (poslanica se pokazuje kao izazov: pošto se Martinčiću, kako kaže, svidio Lucićev prijevod Ovidijeve poslanice "Paris Heleni" (epistle of Paris to Helen, Her. 16), neka on prevede sljedeću pjesmu iz zbirke, Her. 17, Helenin odgovor Parisu). - Odnos splitskih pjesnika prema poetskoj dikciji njihova doba istražujemo pomoću internetske baze podataka "Poeti d'Italia in lingua latina", koja omogućava pretraživanje izbora djela 283 latinista iz sfere talijanskog kulturnog utjecaja, koji stvaraju između 1250 i 1550. Usporedba splitskog korpusa s talijanskim otkriva obrise "standardnog poetskog jezika", poetske langue razdoblja - odličan su primjer verbalne podudarnosti rijetke u antici, ali česte u rano moderno doba (poput Marulićeve i Selimbrićeve heksametarske klauzule pietate fideque) - kao i izraze i postupke po kojima splitski pjesnici odstupaju od svojih talijanskih kolega (npr. Paskvalićeva perifraza silicis pondus za nadgrobni kamen). Takvo pretraživanje baze, napokon, vodi nas do pjesme poput "Ad diuites" Girolama Balbija (Venecija, oko 1450 - Rim, nakon 1530), pjesme koja okuplja motive nekoliko tekstova članova kruga: Marulića, Božićevića, Paskvalića. Ovaj kratak pogled u književnu komunikaciju unutar renesansnog Splita potvrđuje da se i Marulić i njegovi manje slavni kolege kompetentno koriste standardnim pjesničkim idiomom obiju obala Jadrana. Istovremeno, istraživanje omeđenog korpusa tekstova pokazuje koliko je taj "omeđeni korpus" zapravo fluidan, upitan, nepostojan: omeđenost korpusa pomaže tek utoliko što nam osigurava polazište. No, smatram da fluidnost, upitnost, nepostojanost nisu nedostaci - u njima je, dapače, važna spoznajna vrijednost. Također, smatram da istraživački alati i procedure kojima danas raspolažemo mogu dramatično olakšati suočavanje s ovakvom nepostojanošću.

latinski ; poezija ; Marko Marulić ; Split ; novolatinska književnost

nije evidentirano