hrvatski

Postskulptura: Nova hrvatska skulptura 2005.

Posljednjih je godina u Hrvatskoj stasala generacija mladih umjetnika koji su unijeli cijeli niz inovacija u svim aspektima skulpture. Napustili su tradicionalnu obradu mase, okrenuli su se od istraživanja forme i počeli razmišljati o skulpturi kao konceptu. Točnije rečeno skulpturi su se okrenuli eksperimentirajući na drugim područjima: od grafike, instalacija, videa do mode. Ovdje je pojam volumena, tijela, taktilne materije... krajnje relativiziran. Umjetnik i onda kada oblikuje tvar ne čini to iz namjere da izvede nešto solidno, trajno, nešto što se nastavlja na iskustvo drugih, na neku lokalnu tradiciju... Oblikovanje je ovdje shvaćeno vrlo uvjetno, budući nije forma ta kojoj umjetnik u konačnici teži. Njega će više zanimati fragilnost forme, zanimat će ga koncept ili, ponekad efekt začudnosti. Umjesto na oblikovanju volumena i ispitivanju njegova međuodnosa s prostorom, kipar ove nove generacije radije će inzistirati na strateškim mogućnostima koje mu pruža djelo, to će reći skulptura. Iako je ponekad pojam skulpture vrlo uvjetan, ovo su ipak djela koja najviše odgovaraju upravo tome mediju. Odgovaraju onoliko koliko je moguće skulpturama shvatiti sva ona djela koja su nastajala u proteklih stotinu godina - od prvih Duchampovih ready mades do fetišiziranih predmeta kako su se njima bavili neki američki umjetnici osamdesetih i devedesetih godina. Pojam postskulpture razmatra se na djelima Ivana Fijolića, Ivane Franke, Aleksandra Garbina, Alema Korkuta, Kristiana Kožula, Ines Krasić, Siniše Majkusa, Viktora Popovića, Silva Šarića, Silvija Vujičića, Damira Očka i Vlaste Žanić.

skulptura; oblik; prostor; ambijent; prošireno polje; konceptualna umjetnost; postmoderna

nije evidentirano