hrvatski

Participacija korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija: socijalnopedagoški pristup

Knjiga je nastala kao dio završnog izvješća znanstveno-istraživačkog projekta pod nazivom “ Socijalnopedagoška dijagnoza - participacija korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija” . Projekt je odobrilo i financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, a realizirali su ga znanstvenici Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveućili.ta u Zagrebu i stručni suradnici iz prakse. Ciljevi projekta su bili definirani na dvije razine. Participativni ciljevi su bili usmjereni na provjeru mogućnosti i učinkovitosti participativnog rada s korisnicima u procesu procjene potreba, donošenja odluke te planiranja, praćenja i evaluacije intervencija. Znanstveno-teorijski ciljevi su bili usmjereni na utvrđivanje ključnih tema koje djeca i mladi elaboriraju kroz samoprezentaciju te utvrđivanje sličnosti i razlike između samoprezentacije korisnika i procjene stručnjaka na tim temama. Realizacija ciljeva omogućena je dobrovoljnim sudjelovanjem 40-ero djece i mladih oba spola u dobi od 12 do 20 godina, koja su u vrijeme provođenja istraživanja bila uključeni u proces procjene potreba i planiranja intervencija (27 ih je bilo u procesu procjene potreba u dijagnostičkoj ustanovi, a 13 u stambenoj zajednici). Na praktičnoj razini sudjelovanje ili partcipacija korisnika uključivala je: davanje suglasnosti upućene osobe za sudjelovanje u istraživanju (ugovaranje), samoprezentaciju kroz polustrukturirani intervju, upoznavanje svog odnosa prema pojedninim aspektima života kroz samoprocjenu i samotumačenje te planiranje budućih intervencija kroz sudjelovanje u izboru, planiranju i evaluaciji vrste i tijeka intervencije. Početni podaci o sudionicima su prikupljeni polustrukturiranim intervjuom, koji je sniman i doslovno prepisan, a potom prorađivan zajedno s korisnicima s ciljem procjene potreba, donošenja odluka i planiranja intervencija. Podaci prikupljeni polustrukturiranim intervjuom obrađeni su kvalitativnom metodologijom koja je procijenjena najprimjerenijom za istraživanje i problematiziranje pitanja participacije djece i mladih. Autorice su se odlučile primarno usmjeriti na predstavljanje postignuća i načina ostvarivanja participativnih ciljeva projekta. U tom smislu knjiga može korespondirati s potrebama stručnjaka za osuvremenjivanjem pristupa korisnicima, djeci i mladima s rizikom u obitelji i/ili ponašanju, ali i studentima koji su u procesu edukacije. Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja. U prvom poglavlju pod nazivom “ Socijalnopedagoška dijagnoza i participacija korisnika” cilj je bio prikazati neka temeljna teorijska polazišta dijagnostičkog procesa. Kako je korisnička perspektiva koja se u ovom slučaju ostvaruje kroz participaciju korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija nova stručna paradigma važno je bilo već na početku postaviti kako teorijske tako i zakonske okvire za njeno prakticiranje. Stoga je unutar ovog poglavlja s jedne strane moguće pratiti kako se spajaju i nadopunjavaju klasični i rekonstruktivni pristup doprinoseći izgradnji socijalnopedagoške dijagnostike, a s druge strane što znači participativni pristup u procesu procjene potreba i planiranja intervencija Središnji dio knjige predstavlja drugo poglavlje pod nazivom “ Model participacije korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija: socijalnopedagoški pristup” . Poglavlje je namijenjeno prikazu tijeka participativnog rada s korisnicima. Na početku poglavlja opširno i po udžbeničkom modelu detaljno predstavljana je tehnika intervjua kao temeljna dijagnostičko-participativna tehnika. Intervju je razmatran i u kontekstu socijalnopedagoškog dijagnosticiranja. Predstavljen je model polustrukturiranog intervjua koji je korišten u istraživanju. Nastavno su predstavljeni konkretni primjeri i upute o radu s korisnicima kroz različite modele participacije tijekom procesa procjene potreba, donošenja odluka i planiranja intervencija. Uvodno su razmotrene teškoće koje su se javile u praksi pri operacionalizaicji participativnih ciljeva istraživanja. “ Kvalitativna metodologija u socijalnopedagoškom dijagnosticiranju” naziv je trećeg poglavlja kojim se ukratko prezentira kvalitativna metodologija i način na koji je kvalitativna analiza korištena u ovom projektu. Cijelo je poglavlje utemeljeno na primjerima. Matrica kodova predstavljena je kao rezultat. Nastala je kroz timsko kodiranje svih intervjua te su opisane različite mogućnosti njene praktične uporabljivosti. Primjeri kodiranja izvorne građe prema protumačenom modelu i koracima kvalitativne analize mogu poslužiti u znanstveno-metodološke svrhe. Sastavni dio ovog poglavlja je i prilog o etičkim pitanjima u pomagačkim djelatnostima s posebnim naglaskom na pitanjima uvažavanja djeteta, privatnosti i povjerljivosti podataka, pristanka djeteta na tretman te primjerenosti metoda rada djetetu i njegovim potrebama. U četvrtom poglavlju pod nazivom “ Što smo naučili i kako dalje” načinjen je osvrt na realizaciju ciljeva i načinjena je svojevrsna interna analiza iskustava stručnjaka koji su kao vanjski suradnici sudjelovali u projektu. Upravo takva analiza, koja je sažeto govoreći poručila da je model participacije korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija prihvaćen i od djece i od stručnjaka, poslužila je kao važan dodatni poticaj da se Model participacije korisnika u procesu procjene potreba i planiranja intervencija kroz ovu knjigu predstavi stručnoj javnosti.

socijalnopedagoška dijagnoza; participacija korisnika; kvalitativna metodologija

nije evidentirano