hrvatski

Pojava prekomjerne erozije u području Slanog potoka (Vinodolska dolina)

Vinodolska dolina ima nepravilan eliptičan oblik najveće ukupne duljine do 23 km i širine do 4 km te izlomljeno pružanje osnovnim smjerom SZ-JI od Bakarskog zaljeva na sjeverozapadu do zaleđa Novog Vinodolskog na jugoistoku. U području Vinodolske doline nalaze se litofacijesno vrlo različite karbonatne i klastične sedimentne stijene krednog i paleogenskog perioda te pliokvartarne tvorevine koje tvore djelomični ili potpuni pokrivač na stijenskoj masi. Sjeveroistočne padine i primorsko bilo oblikovani su u gornjokrednim i paleogenskim karbonatnim stijenama. Flišni stijenski kompleks eocenske starosti izgrađuje niže dijelove sjeveroistočne padine i dno doline. Stariji dio fliša tvori tipična izmjena siltita i pješčenjaka, a u podređenom udjelu lapora, brečokonglomerata i vapnenaca. Mlađi dio, koji diskordantno leži na starijem, sastoji se od konglomerata, konglomeratičnih biokalkarenita i litičnih arenita (BLAŠKOVIĆ & TIŠLJAR, 1983). Najrašireniji tip pokrivača na flišu su deluvijalno-koluvijalne tvorevine, čija je debljina veća na sjeveroistočnoj padini. Kvartarne siparne breče tvore ispupčene ploče na flišnoj padini koja je, općenito, ujednačenoga nagiba. Zastupljenije su na sjeveroistočnoj padini Vinodolske doline gdje se nalaze u dvije hipsometrijske razine (BLAŠKOVIĆ, 1983). Tektonski odnosi i morfogeneza mogu se promatrati kroz proces kontinentalne subdukcije uz formiranje tangencijalnih boranih i rasjednih struktura prilikom čega je Vinodolska dolina nejednoliko sužena. Može se pretpostaviti sinklinorijski strukturni oblik srednjoeocenskog flišnog bazena s pojavom recentnih bora s osima položenim paralelno do dijagonalno u odnosu na protezanje doline. Sjeveroistočni kontakt između fliša i karbonatnih stijena je reversni rasjed po kojemu je karbonatna stijenska masa nagurana na fliš. Tektonski kontakt na jugozapadnom dijelu Vinodolske doline također je reversni rasjed, ali drugačije kinematike i zato često subvertikalne ili, pak, suprotno nagnute paraklaze. Mlađi, poprečni i dijagonalni rasjedi markantno se ocrtavaju u karbonatnim padinama doline. Po njima su utiskivani relativno kruti karbonatni blokovi u duktilne naslage fliša pa plohe reversnih rasjeda, koji uokviruju Vinodolsku dolinu, na mnogim mjestima više nisu cjelovite (BLAŠKOVIĆ, 1999). Najintenzivniji tektonski pokreti, presudni za konačno oblikovanje doline, dogodili su se tijekom kvartara. Istovremeno, taložila se velika količina sipara od kojih su litifikacijom nastale siparne breče. Djelomično su deformirane tijekom recentnih tektonskih pokreta kada se nastavlja nakupljanje sipara podno litica na sjeveroistočnoj strani doline. Središnji dio Vinodolske doline pripada slivu rječice Dubračine. Dolina je sa sjeveroistočne strane ograničena strmim liticama, čiji vrhovi mjestimice premašuju nadmorsku visinu od 700 m. S jugozapadne strane dolina je obrubljena padinama primorskog bila čiji vrhovi dosižu 250 do 350 m n.m. Vinodolska dolina ima u tom dijelu asimetričan poprečni profil, s izrazito dužom sjeveroistočnom i kraćom jugozapadnom padinom, pa je korito Dubračine smješteno većim dijelom uz primorsko bilo. Tijekom kišnih razdoblja stvara se mreža vodotoka zbog male vodopropusnosti kako matične flišne stijene, tako i zone fizikalno-kemijske razgradnje različitih litogenetskih tipova deluvijalno-koluvijalnih tvorevina. Zato je erozija spiranjem mjestimice izrazita. Obilježje flišnih padina u Vinodolskoj dolini je izmjena površina gdje pokrivač ima zaštitnu funkciju od erozije i ogoljelih dijelova, gdje su matične stijene napadnute pluvijalnom erozijom. Obradive površine imaju oblik terasa s mrežom odvodnih kanala radi smanjena štetnog djelovanja erozije i povećanja stabilnosti padina. Napuštanjem obrade zemljišta nastupa gospodarska degradacija terena - urušavanje zidova terasa i zatrpavanje kanala. Tada se pojačava erozija, a spiranje poprima mjestimice drastične razmjere stvarajući terene tipa “ badlands” . Upravo takav primjer kombiniranog djelovanja erozije s pratećim pojavama klizanja je sliv Slanog potoka, a djelomice i slivovi bujičnih vodotokova Male Dubračine i Kučine. To su lijevi pritoci Dubračine u središnjem dijelu Vinodolske doline. U slivu Slanog potoka nalazi se žarište te pojave. Teren zahvaćen pretjeranom (ekscesnom) erozijom ima dimenzije 600 m po osi i 250 m po širini. Slivovi Male Dubračine i potoka Kučina još nisu zahvaćeni najvišim stupnjem erozije pa su izolirane ogoline vidljive tek mjestimice. Popratne pojave oko žarišta erozije, kao i u njemu samom, brojna su klizišta kao posljedica trošenja matičnih stijena flišnoga kompleksa i pretvaranja stijene u inženjersko tlo. Zahvaćena površina je veličine oko 3 km2 pa su ugrožena okolna naselja Belgrad, Baretići, Grižane i Kamenjak, kao i okolne ceste. Retencije su gotovo u potpunosti ispunjene nanosom, uglavnom muljem. Flišni kompleks u slivu Slanog potoka sastavljen je od siltita i siltnih lapora s rijetkim proslojcima pješčenjaka. Obilježje materijala u žarištu je disperznost zbog prisutnosti čestica nanometarskih dimenzija i minerala sklonih bubrenju. To je razlog prekomjernoj erodibilnosti, kojoj pridonosi i tektonska deformiranost fliša. Tlo sadrži povećanu količinu otopljenog natrijevog iona u pornoj vodi, a indikator je mineral tenardit. Proces erodiranja zbiva se zbog prelaska koloidnih čestica gline u suspenziju u praktički stajaćoj vodi. Fenomen eflorescencije ili “ cvjetanja” je posebno uočljiv tijekom sušnog razdoblja, kada su na površini vidljive nakupine bijeloga praha koji je po sastavu mineral tenardit (MILEUSNIĆ et al., 2004). Prah je gorko-slanog okusa što opravdava i naziv lokacije - Slani potok. Pokrivač na matičnoj stijeni (zona trošenja i padinske tvorevine) djeluje zaštitno. Međutim, jednom ogoljena flišna matična stijena ostaje dugotrajno izložena djelovanju atmosferilija, odnosno opetovanom vlaženju i sušenju, što vjerojatno uzrokuje promjenu obujma pojedinih litoloških članova fliša. Taj proces integrirano dovodi do premrežavanja stijene pukotinama sušenja kroz koje prodire padalinska voda. Konačna posljedica je razrahljivanje i razgradnja stijena, kao i njihovo postupno pretvaranje u inženjersko tlo (kategorije CW i RS). Tako nastao deluvijalni materijal ima svojstvo deformabilnosti plastičnim tečenjem, posebice kada je saturiran vodom. U određenim okolnostima te naslage su nestabilne pa nastaju klizišta slična onima na drugim lokacijama u Vinodolskoj dolini. Unatoč brojnim mjerama sanacije provođenih tijekom cijelog 20. stoljeća, i dalje je izražen proces sveopće degradacije terena pa se navodi da stanje poprima svojstva “ trajne elementarne nepogode” (HOLJEVIĆ, 1996). LITERATURA BLAŠKOVIĆ, I. (1983): O rasprostranjenosti i položaju pliocenskih i kvartarnih taložina u Vinodolu. -Geološki vjesnik, 36, 27-35, Zagreb. BLAŠKOVIĆ, I. & TIŠLJAR, J. (1983): Prominske i Jelar naslage u Vinodolu (Hrvatsko primorje). -Geološki vjesnik, 36, 37-50, Zagreb. BLAŠKOVIĆ, I. (1999) : Tectonics of Part of the Vinodol Valley within the Model of the Continental Crust Subduction. -Geologia Croatica, 52/2, 153-189, Zagreb. HOLJEVIĆ, D. (1996): Klizište Slani potok i Dubračina. -Hrvatska vodoprivreda, 43, 42-44, Zagreb. MILEUSNIĆ, M., SLOVENEC, D. & JURAK, V. (2004): Thenardite- efflorescence indicating cause of the Excessive Flysch Erosion, Slani potok, Croatia. -Acta Mineralogica-Petrographica, Abstact Series 4, 75, Szeged.

fliš ; prekomjerna erozija ; Vinodolska dolina ; Hrvatska

nije evidentirano