hrvatski

Svećenik, teolog i političar dr. Fran Barac (1872.-1940.)

Znameniti hrvatski svećenik, teolog i političar Fran Barac rođen je u Šemovcima 26. kolovoza 1872. godine. Opću pučku školu je pohađao u rodnom mjestu, a potom je nastavio školovanje u Požegi i Zagrebu, gdje je 1890. položio ispit zrelosti. Bogosloviju u Zagrebu je završio 1894., i potom je zaređen za svećenika. Početkom 1895. postao je gimnazijski kateheta i prefekt požeškog kolegija u kojem je ostavio snažan trag kao vjeroučitelj koji je kod svojih učenika poticao kulturu dijaloga i učio ih kritičkom pristupu stvarima. U razdoblju od 1900. do 1904. godine Barac je preko praznika odlazio na studijsko usavršavanje na sveučilište u Fribourgu i Louvainu. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je 1902. bio promoviran u zvanje doktora teologije, a 1907. godine habilitirao je radnjom ‘ O modernoj katoličkoj apologetici’ . Krajem 1909. je Barac otišao iz Požege u Zagreb, gdje je u razdoblju od 1909. do 1911. bio kateheta gornjogradske gimnazije i privatni docent na Bogoslovnom fakultetu. Na Fakultetu je od 1913. djelovao kao redovni profesor apologetike i opće dogmatike, a dva puta (1913./1914. i 1922./1923.) je obnašao dužnost dekana Fakulteta. Tijekom školske godine 1915./1916. bio je rektor Zagrebačkog sveučilišta. Zbog svojih političkih aktivnosti i stavova je dr. Barac bio sputavan u napredovanju te je 1924. nasilno umirovljen, ali je već slijedeće godine bio ponovno vraćen na Fakultet. Nadbiskup Bauer ga je 1925. zbog zasluga za predani rad na crkvenom polju, ali i u znak protesta protiv umirovljenja, imenovao kanonikom. Osobito važnu ulogu Barac je imao u osnivanju Hrvatske bogoslovske akademije, u kojoj je od 1923. do 1935. godine obnašao službu potpredsjednika, a nakon smrti don Frane Bulića izabran je za predsjednika. Radi velikih zasluga oko podizanja i izgradnje Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati papa Pio XI. imenovao ga je 1929. svojim kućnim prelatom. Naime, Barac je vodio gradnju, te je bio prvi rektor Sjemeništa u razdoblju od 1928. do 1937. godine. U političkom životu je dr. Barac aktivno sudjelovao kao sljedbenik Starčevićeve stranke prava, a njegova politička djelatnost je bila osobito važna za Prvog svjetskog rata kada je održavao vezu između predstavnika političkih stranaka u zemlji i političara u emigraciji. Također, imao je zapaženu ulogu u političkim raspravama Narodnog vijeća u Zagrebu 1918. godine. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. sudjelovao je kao ekspert Kraljevstva SHS. Njegovo političko djelovanje bilo je zapaženo i kroz članstvo u Privremenom narodnom predstavništvu u grupi Narodnog kluba, u kojem je sudjelovao kao pripadnik Hrvatske zajednice. Kada je Trumbić 1926. godine utemeljio Hrvatsku federalističku seljačku stranku, Barac je postao njezin potpredsjednik. Unatoč smanjenom angažmanu ostao je na političkom polju aktivan i krajem dvadesetih, te tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. U svom političkom djelovanju polazio je od ideje hrvatskog državnog prava, ali je s približavanjem završetka I. svjetskog rata sve aktivnije zagovarao oživotvorenje ideje stvaranja države jugoslavenskih naroda. Kada je kroz nekoliko početnih godina života nove države jasno uvidio nepravdu koja se nanosi Hrvatima i drugim nesrpskim narodima, Barac je u svojim kritički intoniranim istupima i novinskim člancima jasno iskazivao nezadovoljstvo državnim ustrojstvom, teškim teretima i neznatnim pravima hrvatskog naroda, ali i svih drugih obespravljenih u Kraljevini SHS. Pored navedenih aktivnosti dr. Barac se bavio i znanstvenim radom. Tako je napisao dva srednjoškolska udžbenika iz liturgike i dogmatike, te je objavio više znanstvenih i stručnih radova. Vrijedno je surađivao u časopisu Kršćanska škola, te u Bogoslovskoj Smotri i Katoličkom Listu, kojima je bio urednik. Njegove rasprave, a osobito habilitacijska studija, unijele su živost u razvoj hrvatske filozofske i teološke misli unutar neoskolastičkog pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Članke o političkim prilikama je objavljivao u listovima Srijem, Hrvat, Hrvatska sloga, Graničar i dr. Svojim prilozima i aktivnim sudjelovanjem nastojao je pomoći razne dobrotvorne akcije, te popularizirati znanstveni rad i javna predavanja. Zbog iscrpljenosti tijekom obavljanja profesorske službe na Bogoslovnom fakultetu, i kanoničke službe u katedrali i ordinarijatu, te dugogodišnjeg političkog djelovanja i bolesti, mons. dr. Barac je početkom 1938. umirovljen. Nakon toga se povukao iz javnog života. Umro je 20. rujna 1940. godine u Zagrebu, a hrvatska javnost ga je ispratila s pohvalama i priznanjima za požrtvovni rad na znanstvenom, crkvenom i političkom polju.

Fran Barac; Katolička crkva; neoskolastika; politički odnosi; Prvi svjetski rat; Kraljevstvo / Kraljevina SHS; Hrvatska bogoslovska akademija

nije evidentirano