hrvatski

Ujedinjavanje teritorija Banovine Hrvatske/Teritorijalno ujedinjenje Savske i Primorske banovine s osam novodobivenih kotara

Političkim sporazumom između Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka i Uredbom o Banovini Hrvatskoj utemeljena je 26. kolovoza 1939. nova upravno-politička jedinica Kraljevine Jugoslavije, koja je obuhvatila prostor bivše Savke i Primorske banovine i kotara Šid, Ilok, Derventa, Gradačac, Brčko, Travnik, Fojnica i Dubrovnik, ukupne površine oko 65 500 četvornih kilometara s oko 4 300 000 stanovnika, u kojoj su Hrvati činili 70.1% stanovništva, Srbi 19.1% stanovništva, Muslimani 3.6% stanovništva i 7.25% ostaloga stanovništva. Nakon što je novoj upravnoj jedinici bio određen teritorij, na Banovinu Hrvatsku bili su preneseni neki poslovi sa središnje Vlade koji su bili raspoređeni na jedanaest odjela Banske Vlasti, koja je uz Kralja i Bana, bila izvršna vlast za to područje. Do mjeseca travnja godine 1940. na Banovinu Hrvatsku bili su preneseni svi poslovi, kao i teritorijalna nadležnost na novodobivenim kotarima, čime je završio proces oblikovanja te upravno-političke jedinice prema slovu Sporazuma. Nakon što su na državnoj razini osigurali sva prava koje je Banovina Hrvatska dobila Sporazumom, političko vodstvo HSS-a krenulo je u provedbu svojih političkih ciljeva koji su nalagali da članovi HSS-a preuzmu punu političku vlast nad svim institucijama Banovine Hrvatske, da preuredi općine i izborne jedinice tako da se razbije srpska glasačka mašina u njima, da osnuje nove ogranke HSS-a među muslimanima na teritoriju Vrbaske i Drinske banovine, pridobije čitavo muslimansko stanovništvo i njihove političke stranke za ideju ujedinjenja Bosne s Banovinom Hrvatskom, a samim time i sebi osigura što veći teritorij, odnosno da si osigura što povoljnije političke pozicije na terenu tih banovina u slučaju stvaranja slovenske i srpske banovine.Uspostavom Banovine Hrvatske političko vodstvo HSS-a krenulo je u ostvarivanje tih ciljeva, tako da je već prvih dana neposredno nakon njezine uspostave Ban raspustio sva dotadašnja općinska i gradska vijeća i na njihovo čelo postavio politički podobne upravitelje koji su obnašali te dužnosti do općinskih izbora sredinom godine 1940. Kao povod čišćenja činovničkog kadra poslužili su financijski izvještaji o poslovanjima općina i gradova u kojima su utvrđene različite novčane kriminalne radnje. Iskoristvši te propuste u poslovanjima općina i gradova, Banska je Vlast uspješno odstranila sve prosrpsko i unitarističko jugoslavensko činovništvo postavljeno od strane Stojadinovićeve vlade. Da bi u što većem broju ostvarili pobjedu HSS-a i SDK-a na općinskim izborima, posebnim Banovim odlukama krenulo se u prekrajanje granica općina i gradova u novopridodanim kotarima, a time i u izbornim jedinicama, čime je ostvarena prednost hrvatske glasačke mašine nad ostalim, nehrvatskim stanovništvom. Uz stvaranje izborne glasačke većine, krenulo se i u osnivanje novih ogranaka HSS-a među seljacima muslimanske vjeroispovijesti. Na taj si je način HSS osigurao sve preduvjete za predstojeće općinske izbore, na kojima je ostvario značajnu pobjedu. Pobjedom svojih kandidata na općinskim izborima, HSS je ostvario i u političkome smislu potpunu vlast na čitavom teritoriju Banovine Hrvatske, čime je uspješno završena integracija svih novopridodanih kotara sa Savskom i Primorskom banovinom, odnosno s Banovinom Hrvatskom.Takva politika HSS-a izazvala je političke protivnike iz svih triju naroda koji su činili većinu u Banovini Hrvatskoj. Među hrvatskim narodom najveći su se protivnici okupljali oko dviju stranaka i pokreta. Vodstvo ustaškog pokreta otvoreno je napadalo političko vodstvo Banovine Hrvatske kao veleizdajnike hrvatske stvari, jer nisu krenuli u proglašenje neovisne hrvatske države, nego su nastavili projugoslavensku politiku. Ta je politička struja pojačala svoje aktivnosti potkraj godine 1940. i početkom 1941., otvoreno pozivajući hrvatski narod na rušenje jugoslavenske države. Drugu stranku činila je KPJ koja je Sporazum smatrala dogovorom hrvatske i srpske građanske klase na štetu, u nacionalnome smislu, svih ostalih naroda u Kraljevini Jugoslaviji, a u socijalnome smislu na štetu seljaštva. Među srpskim narodom, osim dijela okupljenog oko SDK, prevladavala je politika negiranja prava hrvatskog naroda na teritorij koji je Banovina Hrvatska dobila Uredbom, jer je on dio budućeg teritorija srpske banovine. Takva protuhrvatska politika ponovno je aktivirana nedugo nakon potpisivanja Sporazuma, tako da se tijekom čitavog postojanja Banovine Hrvatske na terenu lobira među srpskim stanovništvom za ideju odcjepljenja istočne Like, kontinentalne Dalmacije, istočne Slavonije i onih bosanskih kotara koji su sporazumom pripali i ušli u sastav Banovine Hrvatske i njihovo pripojenje “ Velikoj Srbiji” , zajedno s čitavom Vrbaskom i Drinskom banovinom. Te su političke grupacije stalno djelovale preko političkih sastanaka i različitih proglasa na terenu Banovine Hrvatske gdje je srpsko stanovništvo činilo apsolutnu ili relativnu većinu. Među bosanskohercegovačkim muslimanima došlo je do najveće podjele s obzirom na pitanje rješenja njihova političkog statusa unutar Bosne i Kraljevine Jugoslavije, odnosno pripadnosti hrvatskom, srpskom ili nekom zasebnom političkom tijelu. Prvu struju među njima zastupala je Muslimanska organizacija HSS-a pod vodstvom Hakije Hadžića, koja je zagovarala ideju ujedinjenja Bosne s Banovinom Hrvatskom. Njihova politička aktivnost bila je najjača na području srednje Bosne i Vrbaske banovine. Drugu, federalističku struju predvodio je jugoslavenski ministar Džafer Kulenović i društvo Gajret ujedinjeni u Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine koje se zauzimalo za osnivanje posebne bosanske banovine. Ako se ta ideja ne bi mogla ostvariti, kao alternativu predlagali su ujedinjenje s Banovinom Hrvatskom. Treća, najmanja bila je centralistička struja proizišla iz muslimanske gradske inteligencije okupljene pod vodstvom dr. Šefkije Behmena koja se zauzimala za unitarnu državu, u kojoj muslimanski korpus ne bi bio podijeljen administrativnim granicama. S obzirom na pravne i međunacionalne odnose, možemo zaključiti da je proces integracije novodobivenih kotara u sastav Banovine Hrvatske najlakše proveden u kotarima Dubrovnik, Šid i Ilok koji su u pravnome smislu bez mnogo problema bili prepušteni od Dunavske i Zetske banovine do kraja godine 1939. Bosanski kotari koji su Sporazumom pripali Banovini Hrvatskoj u potpunosti se integriraju tek nakon općinskih izbora godine 1940., kada HSS uspijeva na sve upravne položaje na svim političkim razinama postaviti svoje ljude. Nakon tih izbora i sređivanja uprave, Banska Vlast počinje se okretati rješavanju svakodnevnih problema radi poboljšanja životnog standarda svojeg stanovništva. Među najugroženijom kategorijom stanovništva bili su seljaci na području novodobivenih bosanskih kotara. U tim je kotarima Banska Vlast krenula u provođenje opsežne agrarne, prosvjetne i zdrastvene reforme, čiji su prvi rezultati bili vidljivi potkraj godine 1940. i početkom 1941. Zadnjih dana Kraljevine Jugoslavije, zbog opasnosti od vanjske agresije oružanih jedinica Trećeg Reicha, Kraljevine Italije i njihovih saveznika, vlada generala Simovića pojačava autonomiju Banovini Hrvatskoj predajući joj ovlasti raspolaganja vlastitim oružano-policijskim snagama, kao i potpunu autonomiju s područja unutrašnjih poslova, čime je Banovina Hrvatska u zadnjim danima svojega postojanja stekla visok stupanj samostalnosti unutar Kraljevine Jugoslavije.

Banovina Hrvatska; ujedinjenje; Savska banovina; Primorska banovina; kotar; Hrvatska seljačka stranka; Vlatko Maček; Ilok; Šid; Brčko; Derventa; Gradačac; Travnik; Fojnica; Dubrovnik

nije evidentirano