hrvatski

Međuodnos solidarnosti i općega dobra u Hrvatskoj

Autor se u istraživanju međuodnosa solidarnosti i općega dobra poslužio rezultatima do kojih su došla recentna sociološka istraživanja vjere na području Hrvatske ("Vjera i 25 moral u Hrvatskoj", "Aufbruch", "EVS-1999", "Praćenje siromaštva u Hrvatskoj" i sl.), dok za referentni metodološki okvir, uz logiku socijalnoga nauka Crkve, usvaja i teze iz teorije "političke kulture demokracije". Za pojam solidarnosti pak, i za opravdanost ovako formuliranoga naslova rada, autor uzima definiciju solidarnosti Ivana Pavla II. koji u enciklici "Sollicitudo rei socijalis" solidarnost definira kao "čvrstu i postojanu odlučnost zauzeti se za opće dobro" (38). Pristupajući na taj način zadanoj temi, autor najprije propitkuje razinu motivacije društvenoga djelovanja u hrvatskom društvu, pri čemu dolazi do zaključka da su i vjera i humanistička ideja, kao mogući motivacijski faktori u hrvatskom društvu vrlo slabi, što će reći da onda ni o eventualno vjerskim razlozima za solidarno djelovanje ne može biti riječi, bar ne za širu populaciju. Pa ni sama praksa ne ukazuje na ozbiljniju opredijeljenost građana na solidarno zauzimanje oko općega dobra. Više, naime, od 90% građana ne sudjeluje ni u kakvoj dobrotvornoj organizaciji. Od institucija pak koje se po definiciji bave solidarnim djelovanjem, kao što su država, Crkva, Caritas i međunarodne dobrotvorne ustanove, hrvatski građani imaju najveće povjerenje u Caritas, zatim Crkvu, dok je država tek na 4. mjestu. Pa ipak, građani i od države u velikom postotku očekuju socijalnu aktivnost, što će reći da oni solidarnost shvaćaju više kao tuđu dužnost, a svoje pravo, nego obratno, tj. kao svoju dužnost, a tuđe pravo, što bi bilo više u skladu s vjerom. Budući da se apsolutna većina hrvatskih građana izjašnjava katolicima, ovakvi rezultati tomu izjašnjavanju ne idu u prilog, naprotiv oni su s njime u raskoraku. Sociološka i politološka tumačenja za takvo što mogu biti brojna, no teško da ona mogu biti i dostatna, budući da ni jedna sociološka okolnost u hrvatskom narodu nije tako konstantna kao što je to katolička vjera. Stoga, promatrajući ovakvo stanje u koordinatama političke kulture demokracije, ovdje uočavamo i eklezijalni indikativ i eklezijalni imperativ. Indikativ je u svemu onome pozitivnome na čemu se temelji i golemo povjerenje koje građani Hrvatske ipak gaje prema Crkvi, poglavito u socijalnom pogledu, a eklezijalni impretaiv je sadržan u normativnim odrednicama socijalnoga nauka Crkve, kao socijalnom pastoralu, u zahtjevima civilnoga društva i u očekivanjima samih građana.

Sociološka istraživanja vjere u morala u Hrvatskoj; Sollicitudo rei socialis; opće dobro u Hrvatskoj; dobrotvorne ustanove; eklazijalni idikativ; eklezijalni imperativ

nije evidentirano