Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Kritička literatura o Viktoru Kovačiću (CROSBI ID 3316)

Autorska knjiga | bibliografija

Lasić, Lea Kritička literatura o Viktoru Kovačiću. Klanjec: Hrvatskozagorsko književno društvo (HZKD), 2004

Podaci o odgovornosti

Lasić, Lea

hrvatski

Kritička literatura o Viktoru Kovačiću

Iz prikaza kritičke literatura mogu se lako prepoznati tri faze u razvoju kritičke recepcije Kovačićeva djela. Vidljivo je da je u prvom razdoblju (1897.- 1927.) Kovačićeva prisutnost uvjetovala i recepciju njegova djela. On se polemički osvrtao na negativna mišljenja te je uz A.G.Matoša i Vladimira Lunačeka bio jedan od najzaslužnijih teoretičara moderne arhitektektonske misli. Za kritičku literaturu bitan je ipak natječaj za gradnju crkve sv. Blaža, jer je poslije tog natječaja bilo očito da se u hrvatskoj literaturi pojavila iznimna stvaralačka snaga. To je osobito vidljivo u studijama Koste Strajnića koje uoči Prvog svjetskog rata potvrđuju opće mišljenje o Kovačićevoj vrijednosti. Ova je vrijednost dobila i svoj društveni domet imenovanjem Kovačića za profesora na Visokoj tehničkoj školi (budućem Arhitektonskom fakultetu). Gradnja “ Burze” i Kovačićeva iznenadna smrt te pojava Schőnove monografije dovršavaju ovu afirmaciju. To je završna točka prošlog razdoblja i time ulazimo u drugo razdoblje kritičke recepcije koje traje gotovo dvadeset godina. Drugo razdoblje ( 1927.- 1945.) obilježeno je negativnim osvrtom Ljube Babića, te bi se moglo reći – kako smo pokazali – da se kritička literature kreće u ovih dvadeset godina od velike afirmacije (Edo Schőn, Gjuro Szabo) preko negacije (Ljubo Babić) do nove afirmacije 1939. povodom izložbe “ Pola stoljeća hrvatske umjetnosti” . Niz novih kritičara i teoretičara (Stjepan Planić, Antun Jiroušek, Tihomil Stahuljak) potvrđuju stare i otkrivaju nove vrijednosti Kovačićeva djela. Treće razdoblje (1945.- 2001.) - koje smatram cjelinom - obilježeno je velikim analitičkim i sintetičkim pristupima i detaljnim istraživanjima pojedinih vidova i razdoblja Kovačićeva djela. Moglo bi se ipak reći da se ovo (veliko) razdoblje može podijeliti na dva pod-razdoblja, jer je znanstveni skup, održan 1974. (stota godišnjica rođenja, pedeseta godišnjica smrti)m, ipak prijelomna točka razmišljanja o Kovačiću. Pojavljuje se tada nekoliko važnih studija, posebno one Žarka Domljana, Tomislava Premerla i Ive Maroevića. Ako, dakle, uzmemo razdoblje od 1945. do 1974. kao pod-razdoblje, tada treba reći da je u to vrijeme važnu ulogu u otkrivanju Kovačića poslijeratnoj intelektualnoj i arhitektonskoj javnosti odigrao Neven Šegvić. On je u “ Republici” 1952. napisao vrlo važan članak o modernoj arhitekturi u Hrvatskoj, u kojem je mjesto začetnika moderne arhitekture dao Kovačiću. Nakon Šegvića o Kovačiću se govori kao o “ pioniru Moderne” , a važne rasprave pišu Alfred Albini i Andrija Mutnjaković. Ne treba zaboraviti da je u tom razdoblju započela i “ borba” za očuvanje Kovačićeva stana. Ipak, glavnina velikih radova koji su objavljeni u tom razdoblju od pedeset godina napisani i predočeni javnosti u drugom pod-razdoblju (1974.-2001.) U to vrijeme nastaju znanstveni radovi Žarka Domljana, Ive Maroevića, Tomislava Premerla, Aleksandera Lasla, Darje Radović-Mahečić. Po prvi put u cijeloj literaturi o Kovačiću napisan je magistarski rad (Zlatka Jurića), koji detaljno analizira jednu Kovačićevu gradnju – crkvu sv. Blaža. U svom doktoratu Jurić se vratio i Kovačiću prikazujući i analizirajući našu arhitekturu od 1850. do 1914. Krajem razdoblja pojavljuje se niz novih znanstvenih rasprava. Tu je knjiga Nade Premerl o Kovačićevu stanu ali i knjiga Jasne Galjer o likovnoj kritici u kojoj Kovačić ima važno mjesto. Spomenula bih, na kraju, biblioteku “ Psefizma” Udruženja hrvatskih arhitekata, koju uređuje Krešimir Rogina. U toj je biblioteci, između ostalog, izašla i knjižica “ Viktor Kovačić, skice i crteži” , čiji tekst potpisuje Krešimir Galović. Osim ove povijesne sistematizacije kritičke literature, možemo literaturu o Viktoru Kovačiću sistematizirati i “ problemski” , jer postoje četiri (glavna) načina na koja autori studija i članaka promatraju Kovačića u razvoju hrvatske arhitekture Ta je sistematizacija hipotetička i kao svaka sistematizacija nema oštrih granica: neki se autori iz jedne grupe vežu s autorima iz drugih grupa. Ipak, sve autore možemo na stanovit način smjestiti u ova četiri velika “ bloka” . U prvoj se grupi nalaze oni autori koji inzistiraju na Kovačićevoj “ modernosti” te ga vide kao prekid sa historicizmom. Tu su prije svega pisci koji su neposredno sudjelovali u borbi za modernu arhitekturu, dakle, Vladimir Lunaček i A.G.Matoš. No, i prva monografija, knjiga Ede Schőna, naglašava ovaj aspekt modernosti u Kovačićevu djelu. Bez obzira na to što Žarko Domljan govori o Kovačićevoj vezanosti za tradiciju, ipak on (možda i zbog teza Ljube Babića kojima energično oponira) ističe Kovačićev modernizam te ga smatra glavnim predstavnikom “ Moderne” . Domljan zapravo predstavlja most iz ove grupe autora u drugu grupu jer se njegova završna definicija Kovačića sastoji u tvrdnji da je on “ tradicionalni modernist” . U drugoj bi se grupi nalazili oni teoretičari i kritičari koji smatraju da je utjecaj tradicije vrlo važan u Kovačićevu “ modernizmu” . Oni ga vide kao prijelaz ili most: arhitektonska baština (čak i historicizma) nije u njega izgubljena nego je rekreirana, obnovljena na nov način. Ovdje bih spomenula tri autora koji različito razmišljaju o tom problemu ali se u bitnom slažu: neosporan je utjecaj baštine. To su Ivo Maroević, Tomislav Premerl i Zlatko Jurić. U treću grupu svrstala bih ona rijetke autore koji vide Kovačića kao eklektika i tradicionalista. Tu je, prije svega, Ljubo Babić s vrlo oštrim sudovima koji su izazvali različite reakcije, ali nijedan kasniji istraživač Kovačićeva djela nije zaobišao Babićeva razmišljanja. Željka Čorak preuzima njegovu tezu o Kovačiću kao eklektiku i, paradoksalno, vidi u tome Kovačićevu najveću vrijednost. Po njezinu je mišljenju eklekticizam kao “ slabi kod” najpogodniji za individualno stvaranje. U četvrtoj grupi (koja je možda najspornija) nalaze se oni kritičari koji smatraju da je Kovačić ostvario jednu smirenu sintezu modernizma i tradicionalizma. Sporna je ta grupa zato što i ostali kritičari misle slično, ali nisu na tome izričito inzistirali. Zato ove autore i možemo odvojiti u “ posebnu” grupu. Tu bih spomenula iz svake faze po jednog pisca - Kostu Strajnića iz 1914., Stjepana Planića iz 1939. i dvojac Radović-Mahečić – Laslo s kraja devedesetih. Međutim, bez obzira na ove sistematizacije – bilo onu dijakroničku i ovu sinkroničku – spomenula bih dvije značajke o kojima govore doslovno svi važniji analitičari Kovačićeva djela. Ponajprije bilježim mišljenje da Kovačić nije samo arhitekt, nego da ima izraziti osjećaj za urbanistički kontekst. Bilo da se radi o skicama (Kaptol, Dolac...) ili o izvedenim radovima, Kovačić uvijek promatra objekt u cjelini gradskog prostora, točnije stvara prostor. To je, dakako, najvidljivije u crkvi sv. Blaža i kod Burze. Nadalje, svi se autori slažu u mišljenju da je Kovačić izvorni talent, arhitekt-umjetnik. Ocjenjujući ga na ovaj ili onaj način, svi ga pisci vide (na kraju čak i Izidor Kršnjavi a i Ljubo Babić) kao apsolutno originalnu vrijednost. Zapravo, literatura o Kovačiću velikim je dijelom upravo nastojanje da se odredi temelj ove originalnosti.

Kritička literatura o Viktoru Kovačiću

nije evidentirano

engleski

Critical study of the literature about Viktor Kovačić

nije evidentirano

Critical study of the literature about Viktor Kovačić

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Klanjec: Hrvatskozagorsko književno društvo (HZKD)

2004.

953-99871-0-5

108

Biblioteka HZKD; Esejistika; 1

objavljeno

Povezanost rada

Arhitektura i urbanizam, Povijest umjetnosti