hrvatski

Sarpi i Bynkershoek o mletačkom svojatanju Jadrana

Autor izlaže učenja dvojice znamenitih pisaca iz razdoblja 16. do 18. stoljeća, Mlečanina Sarpija i Nizozemca Bynkershoeka, o Venecijanskom pravu na vrhovništvo nad Jadranskim morem, za koje se taj grad-država zalagao gotovo čitavo vrijeme svojega postojanja. Redovnik Paolo Sarpi (1552.-1623.) ostao je zabilježen kao najupečatljiviji zagovaratelj Venecijanskoga prava na dominij, najvišu vlast, koja je, po Sarpiju, od pamtivjeka i rođena zajedno sa samom Venecijanskom Republikom. To su priznali, tvrdio je, najčuveniji pisci, ali i vladari. Pravo dominija izboreno je i pobjedama nad susjedima, i ne temelji se na papinskom privilegiju, jer papa nije mogao Veneciji darovati ono što joj i po prirodnom pravu pripada. Ostvarivanje vlasti je neprekinuto i sačuvano običajem. Ovi argumenti, i drugi, najsustavnije su izloženi u djelu Dominio del Mar Adriatico della Serenissima Repubblica di Venezia. Povijesno najznamenitiji europski teoretičar koji se okomio na mletačko svojatanje Jadrana je bio Cornelius van Bynkershoek (1673.-1743.). Autor se koristio izdanjem iz 1923. engleskoga prijevoda njegova najvažnijega djela De Dominio Maris dissertatio. Bynkershoek je tvrdio da Mlečani nisu gospodari Jadrana, osim onih dijelova koje nadziru s obale, a sažetak njegovih gledišta je u rečenici: &laquo ; Ako druge izgonimo nepravednom silom, treba da se nazivamo ne gospodarima mora, već piratima.&raquo ; Bykershoek je u teoriji međunarodnoga prava mora najpoznatiji po kriteriju koji je predložio za utvrđivanje granica na moru – dometu topovskoga zrna, jer državi pripada ono što može braniti oružjem s obale. Taj kriterij je u praksi bio prihvaćen, sve do prelaska na sustav utvrđivanja širine teritorijalnoga mora izražen morskim miljama.

Dominij Venecijanske republike; zastara; običaj; papinski privilegij

nije evidentirano