hrvatski

Novac i tehnologije podvrgavanja: post-strukturalizam i politička ekonomija

U ovoj knjizi autorica je usredotočena na promjenu oblika u kome se moć vrši u doba 'deindustrijalizacije' i na socijalne i političke konzekvencije konverzije produkcionog kapitala u novčani kapital, što novcu daje novu nadmoć. Razumijevanje prirode podvrgavanja kao cjeline i njegove unutarnje ekonomske logike moguće je samo kroz promišljanje kapitalističke dinamike u oba aspekta, i ekonomski i filozofijski. Štoviše, sinteza filozofije i političke ekonomije osvjetljava moć novca kao vrhovne socijalne sile kroz koju je društvena reprodukcija subordinirana reprodukciji kapitala. Autorica propituje ulogu novca u okviru zrelog novčanog gospodarstva tako što koristi doprinose političke ekonomije i post-strukturalizma, pri čemu ističe teorijsku komplementarnost ovih dviju znanstvenih disciplina. Ideje u ovoj knjizi proizlaze, s jedne strane iz Foucaultove i Derridine post-strukturalističke i Baudrillardove post-modernističke perspektive, a s druge strane one su utemeljene u kritičkome računovodstvu što pripada anglo-saksonskome kritičkome mišljenju (Willmott, Harvey, Macintosh, Puxty, Tinker, Crowther, Aronowitz, Clarke, Galhoffer, Haslam). Financijske krize i kolapsi što izranjaju iz kontradikcija i kriza zrelog kapitalizma potenciraju zahtjeve za transparentnošću i istinitim prikazom financijskih transakcija u današnjim računovodstvenim praksama. Međutim, osnovno obilježje društava znanja jest da organizacija društva prema simulacijama, šiframa i modelima zamjenjuje produkciju kao organizirajući princip društva. Elektronički upravljani globalni kapitalizam strukturiran je uz pomoć informacijskih mreža u bezvremenom prostoru financijskih protoka. U promijenjenom realitetu nužno se postavlja pitanje limita računovodstvenih teorija što svoje podrijetlo vuku iz neo-klasičnih ekonomskih modela, odnosno postavlja se pitanje, koliko su one u stanju ponuditi tumačenje novih procesa vezanih uz cirkulaciju novca na globalnim financijskim tržištima. U 'simulacijskoj eri današnjeg svijeta', računovodstvo, baš kao i sva ostala područja znanja sučeno je sa krizom predstavljanja, zato što vitalne računovodstvene informacije više ne upućuju stvarne označitelje. Uvođenjem post-strukturalističke perspektive u područje računovodstvene misli, kritičko računovodstvo je otvorilo debatu o prezentaciji računovodtvenih podataka, uporabi jezika i kontroli računovodstvenog diskursa. Podvrgavanje je na globalnoj razini institucionalizirano putem glavnih međunarodnih ekonomskih i financijskih organizacija. Odatle predmet analize treba biti usmjeren na predočavanje genealoških prikaza različitih politika novca i s njima povezanih diskursa, što nam olakšava osvjetljavanje temeljnog konflikta globalnoga doba – onog između globalnog kapitala i njegovih oponenata što izranjaju u vidu globalnog građanstva. Ovo predstavlja ogroman izazov za kritičku misao, čija je zadaća učiniti transparentnima i društvene odnose i polja sukoba. Osnovno obilježje današnjice jest prostorna dimenzija globalne krize kapitala, u smislu da se krizu pomiče spram određenih nacionalnih država i regija, čime se ostvaruje nejednolik razvitak. Munjevit razvitak informacijskih i komunikacijskih tehnologija potencira, s jedne strane, nagli rast globalnih ekonomskih integracija, ali s druge strane, on kreira nove oblike položajnih i funkcionalnih diferencijacija, što dovode do novih nepravdi. Centripetalni oblik produkcije zamijenjen je distribuiranim oblikom, što znači da transnacionalne kompanije moraju donositi kompleksne lokacijske odluke za svaki dio svojeg proizvodnog lanca. Razdvajanje proizvodnog lanca dovelo je do takvog stupnja nadzora i kontrole kakav prije nije bio moguć. Distribuirana mreža produkcijskog lanca omogućuje kompleksno prisvajanje tržišta rada od strane razvijenih gospodarstava, što vode ove procese. Ono što posebno zabrinjava jest da u distribuiranoj globalizaciji, proizvodnja intelektualnog kapitala može biti razdvojena od procesa produkcije koji je sve više marginaliziran. Pritisci na lokalne zajenice vrše se na razini regija i nacionalnih država. To znači da tenzije između nacionalnih država i globalnoga gospodarstva predstavljaju dio krize društvene cjeline. Nacionalne države što su utemeljene na vladavini novca i zakona, kao fetišiziranih oblika moći kapitala, u isto su vrijeme ograničene limitima što ih nameće kriza prekomjerne akumulacije kapitala na svjetskoj razini. Također, one se moraju baviti posljedicama borbi između rada i kapitala na globalnoj razini. Činjenica jest da je novac u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća dobio novu nadmoć što implicira u sebi i promjenu oblika kroz koje se moć vrši. Procesi 'deindustrijalizacije' tijekom ovog razdoblja u temelju su promijenili odnos između proizvodnog, robnog i novčanog oblika kapitala, tako što su doveli do konverzije proizvodnog kapitala u novčani kapital. S obzirom na to da je novčani kapital brže i lakše premještati diljem svijeta prema mjestima gdje on daje najveće profite, od 1980-ih na dalje transakcije na međunarodnim financijskim tržištima enormno dobijaju na važnosti u odnosu na kretanje roba i vrijednosti svjetske trgovine. Ova zastrašujuća politička moć ogromnih količina novca dramatično mijenja odnose između međunarodnih financija i nacionalnih država, zato što sudbina pojedinačnih država neposredno ovisi o kretanju novca na svjetskim tržištima. Moć novca u današnje vrijeme ukazuje na inhrentno globalnu prirodu odnosa moći, i, odatle, ističu Bonefeld i Holloway (1996), novac ne može biti tretiran kao aspekt 'ekonomije' nego kao socijalna sila što ima značenje samo kad zapovijeda radom drugih (Bonefeld 1996). Odatle, njegova se uloga mijenja i konstituira pomoću antagonističkih socijalnih odnosa kapitalizma. Autorica posvećuje posebnu pozornost genealoškoj analizi formiranja, konsolidiranja i dezintegracije sukcesivnih režima akumulacije na svjetskoj razini kroz koje se širi kapitalističko gospodarstvo. Krizu kapitalističke akumulacije dalje propituje kroz odnos novca i države, što ju dovodi na teren debata o promijenjenom odnosu između globalne ekonomije i nacionalne države. Kriza, međutim, sadrži u sebi i prekretnicu, što uprkos opasnostima i stupicama otvara i bezbrojne mogućnosti. Autorica završava knjigu sa kritikom politike novca i zalaže se za društveno odgovorno upravljanje financijama, pri čemu tvrdi da je računovodstvo fundamentalno društvena služba što naročito dolazi do izražaja u situacijama kad se suprotstavljaju privatni i javni interesi.

Novac; podvrgavanje; post-strukturalizam; politička ekonomija

nije evidentirano