hrvatski

Pomorsko dobro u talijanskom i hrvatskom zakonodavstvu

Pod pomorskim dobrom u talijanskom zakonodavstvu podrazumijeva se obala mora, plaže, luke, sidrišta, lagune, ušća rijeka, s izlazom na more, slane ili slatke vode što su barem dio godine vezane s morem, prokopi koji se mogu koristiti za pomorsku javnu upotrebu. Pomorski zakonik Republike Hrvatske pomorsko dobro definira tako da ga čine: unutarnje morske vode, teritorijalno more, njegovo dno i morsko podmorje te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen javnoj pomorskoj upotrebi ili je proglašen takvim. Također se pomorskim dobrom smatraju još: morska obala, luke, lukobrani, nasipi i sprudovi, hridi, grebeni, ušća rijeka koje se ulijevaju u more, kanali spojeni s morem te u moru i u pomorskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. U Italiji koncesiju na pomorskom dobru dodjeljuje pomorska vlast. Prema roku trajanja one se dijele na one koje traju dulje od petnaest godina, koncesije od četiri do petnaest godina i koncesije do četiri godine. U hrvatskom zakonodavstvu izdavanje koncesija na pomorskom dobru regulirano je tako da je na razdoblje do dvadeset godina daje Županijsko poglavarstvo, na razdoblje do pedeset godina Vlada Republike Hrvatske, a za razdoblje preko pedeset godine Vlada RH uz suglasnost Hrvatskog Sabora.

pomorsko dobro; koncesija; izdavanje

nije evidentirano