hrvatski

Metoda, iskustvo i medicina: interpretacija hipokratskog spisa o staroj medicini

Predmet disertacije je interpretacija hipokratskoga spisa O staroj medicini (peri}; ; Ârca… hj „ htrikÁj, poznat i pod latinskim nazivom De vetere medicina). Sačuvan je u zbirci koja je kasnije obuhvaćena pod zbirnim nazivom Corpus Hippocraticum. Pisana je jonskim dijalektom i nastala je oko 450. do 350. pr. Kr., ili nešto kasnije. Moderni istraživači su raspravi O staroj medicini posvetili posebnu pozornost zbog njezina sadržaja. Autor naime raspravlja o različitim metodama u medicini, a izbor metode dakako ima posljedice za status medicine kao teorije. Suprotstavljanjem dvaju znanstvenih modela, deduktivnoga i empirijskoga, nastala je u tome spisu – još prije Aristotela – zapravo najstarija poznata rasprava iz filozofije znanosti. Spis O staroj medicini pisan je u polemičkom tonu. Suprotstavlja se nekim medicinskim teorijama koje svoje stavove opravdavaju postavljanjem hipoteza. Autor takav pristup drži filozofskim, a ne medicinskim. Filozofskim metodama suprotstavlja svoje argumente koji pokazuju da je medicina već etablirano i uspješno umijeće koje ne treba nikakve potvrde filozofskim metodama. 'Stara medicina' je dovoljno prokušano umijeće koje se oslanja na iskustveno promatranje i skupljanje činjenica o utjecaju prehrane, navika te klimatskih i drugih faktora na ljudsko zdravlje i nastanak bolesti. Tomu nasuprot zastupnici 'filozofske medicine' uvode u medicinu neke hipoteze kojima se služe kao modelima objašnjenja. Autor spisa O staroj medicini drži to pogrešnim jer se radi o proizvoljnim hipotezama, a medicina time postaje deduktivna znanost koja nije u stanju objasniti pojedinačne pojave i njihove uzroke. Za razliku od toga tradicionalna medicina je iskustvena znanost koja polazi od promatranja i istraživanja svakoga pojedinačnog slučaja. Doktorska radnja Maje Hudoletnjak Grgić ima sljedeću strukturu: „ Predgovor“ (str. 1-3) Autorica tumači temu svoje doktorske rasprave te obrazlaže ustroj cijeloga rada i podjelu na poglavlja. Na koncu „ Predgovora“ daje „ Napomenu o kraticama i načinu citiranja“ (str. 4): u radu se koriste standardne kratice za sva klasična djela, a autorica dodaje i svoje vlastite kratice za djela relevantna za njezinu doktorsku disertaciju. Na taj način se citiranje pojednostavljuje i olakšava se praćenje same argumentacije. „ Uvod“ (str. 5-38) U tome uvodnom dijelu Maja Hudoletnjak Grgić daje opći pregled hipokratske zbirke. Teme su hipokratska pitanja i hipokratski spisi, racionalnost te medicinske tradicije koja je polazila od prirodne kauzalnosti nasuprot medicinskoj tradiciji koja se prakticirala u hramovima, a polazila je od božanske kauzalnosti (primjer je shvaćanje epilepsije), shvaćanje medicine kao etabliranog umijeća te odnos medicine i nekih predsokratovskih filozofema. Koristi se sva relevantnu literatura, zaključci o naravi zbirke izvode se suzdržano, uvijek se traži dobra potvrda sa neke definitivne stavove. Nakon rasprave o nekim tradicionalnim problemima vezanim uz tu zbirku, autorica posebice naglašava zajedničke elemente hipokratske medicinske tradicije, a to su racionalnost u pristupu, shvaćanje medicine kao umijeća te težište na istraživanju uzroka bolesti. „ Prvo poglavlje: Spis O staroj medicini“ (str. 39-53) U ovome poglavlju autorica analizira sadržaj spisa i najvažnije probleme koje taj spis tematizira. Najveći dio sadržaja samoga spisa posvećen je opisu teorija koje su predmet kritike. Maja Hudoletnjak Grgić iznosi i dijelom odbacuje mišljenja i teze iz najnovije literature glede statusa iznesenih teorija (Littré, Lloyd, Jouanna, Diller, Cooper i drugi). Posebnu pozornost posvetila je tumačenju pojma hipoteze (Ø ; pÒ ; qesij 'postavka' i Ø ; pot… qesqai 'postaviti kao osnovu'), njegova smisla i porijekla, jer se radi o originalnom značenju toga pojma. Sadržaj spisa O staroj medicini implicira i autorovo vlastito shvaćanje medicine kao dijetetičkog umijeća: objašnjenje zdravlja, nastanka bolesti i načina liječenja svodi se na objašnjenja oko prehrane koja odgovara specifičnoj ljudskoj prirodi. Glavni uzrok bolesti su prema toj teoriji pogrešne navike u prehrani. „ Prijevod spisa O staroj medicini“ (str. 54-72) Poglavlja I-XIX posvećena su odbacivanju hipoteza i afirmaciji tradicionalne medicine, poglavlja XX-XXI kritiziraju uvođenje kozmoloških teorija kao temelja medicine, poglavlja XXII-XXIV tematiziraju znanje o ljudskoj prirodi. Prijevod svih XXIV poglavlja jasan je i čitak. Ključni termini nisu prevođeni doslovno i ne uvijek istom hrvatskom riječju, nego se smisao tražio u kontekstu i prema tomu dala odgovarajuća hrvatska riječ. To je naravno prvi hrvatski prijevod toga hipokratskoga spisa. „ Drugo poglavlje: Teorije koje se zasnivaju na hipotezama“ (str. 73-104) Tema poglavlja su shvaćanja koja se u spisu O staroj medicini odbacuju. Autorica analizira koja su to shvaćanja i zašto se odbacuju. Pitanje je također kakve su to teorije. Nije na prvi pogled očito radi li se o medicinskim ili filozofskim teorijama. Zaključak je da da su to teorije koje su formulirane po uzoru na filozofske teorije iz predsokratovskih škola (vjerojatno iz 5. st.), a jedan od izvora bi sigurno mogao biti Empedoklo. No autor spisa O staroj medicini ne namjerava kritizirati filozofske teorije, nego samo njihovu upotrebljivost kao pretpostavke medicinskih teorija. Primjerice kozmološke teorije se ne mogu primijeniti u medicini. „ Treće poglavlje: Odbacivanje teorija koje se temelje na hipotezama sa stajališta metode i iskustva“ (str. 105-131) Autor spisa O staroj medicini iznosi svoj glavni argument tako što objašnjava da je medicina umijeće koje ima najviše zajedničkoga s umijećem pripremanja hrane. Kao etablirano umijeće medicina ima svoje polazište i metodu. Na taj način indirektno se pokazuje da su teorije oponenata neprihvatljive jer ne primjenjuju ispravnu metodu te nisu u skladu s medicinskim iskustvom. Maja Hudoletnjak Grgić s pravom naglašava kako autor spisa O staroj medicini ponajviše svoje argumente usredotočuje na dokaz da je medicina već etablirano umijeće, a premalo iznosi argumente koji bi jasno pokazali kakvo je to umijeće. Pored ostaloga u spisu se dokazuje da umijeće pripreme hrane i liječničko umijeće nisu samo povezana, nego da su zapravo jedno te isto umijeće. No zastupa li se uopće nekakva medicinska teorija? Autor spisa O staroj medicini pristupa više via negationis te prije svega odbacuje upotrebu hipoteza o konstituciji ljudskoga tijela za medicinske svrhe. Razlog je što su takve hipoteze neupotrebljive za utvrđivanje uzroka bolesti a isto tako nisu potvrđene iskustvom. One su dakle 'spekulativne' ili 'metafizičke' u odnosu na liječničko umijeće koje počiva na empirijskom istraživanju. „ Četvrto poglavlje: Odbacivanje teorija koje se temelje na hipotezama sa stajališta teorije“ (str. 132-170) Bitna je zadaća medicine da razvije zadovoljavajuću teoriju o nastanku bolesti. Autor spisa O staroj medicini svoju vlastitu teoriju iznosi obilnim navođenjem primjera potvrđenih skustvom. U ovom opširnom poglavlju Maja Hudoletnjak Grgić iznosi autorovu teoriju bolesti (primjerice uloga pojma dÚnamij, shvaćanje uzroka u medicinskom istarživanju, utjecaj tjelesnih tekućina na zdravlje i bolest) te njegovo odbacivanje teorija koje se temelje na pretpostavkama o toplome i hladnome (alternativni pojam pšyij). „ Peto poglavlje: Znanje o čovjeku i određenje uzroka“ (str. 171-205) Završni dio hipokratskoga spisa O staroj medicini tematizira odnos medicine i znanja o ljudskoj prirodi. Oponentne teorije kritizira zato što svoja načela izvode odnosno preuzimaju iz drugih teorija. Te teorije ne ispunjavaju zahtjev medicinskog umijeća da se odredi točan uzrok bolesti. To znači da se treba odrediti uzrok u svakom pojedinačnom slučaju. No mora li definicija bolesti uključivati i neko definitivno znanje o ljudskoj prirodi? Autor spisa O staroj medicini smatra da se takvo znanje može steći samo istraživanjem uz pomoć metode koja je prokušana u tradicionalnoj medicini. Velika je pogreška teorija oponenata što znanje o ljudsko prirodi posuđuje iz nekih drugih teorija koje nemaju nikakvu potvrdu u iskustvu. „ Šesto poglavlje: Empirizam i problem određenja uzroka“ (str. 206-251) U ovome iscrpnom poglavlju autorica Maja Hudoletnjak prati kasniji razvoj grčke medicine. Empiristička tradicija koja počinje sa spisom O staroj medicini nastavlja se te čini kontinuitet u medicinskoj tradiciji. Kao što je poznato, vrhunac empirističke škole nalazimo u vrijeme helenizma. Autorica analizira neke stavova dvaju predstavnika te škole, Diokla i Herofila, te pokazuje da spis O staroj medicini nikako nije mogao biti izvor i uzor helenističkog empirizma. „ Zaključak“ (str. 252-259) Autorica daje sažetak svojega istraživanja. Prije svega jasno je da je spis O staroj medicini pisan protiv nekih metoda koje su u medicinu dolazile iz filozofije. Maja Hudoletnjak Grgić zato je posebno istaknula dva ključna pojma, metodu i iskustvo. Važni su jer ih autor veže uz pozitivno shvaćanje medicine koja se bavi empirijskim istraživanjem i teži otkrivanju uzroka u svakome pojedinačnom slučaju. Iako pojmu uzroka nije u spisu O staroj medicini posvećeno puno prostora te se uglavnome svodi na tradicionalnu upotrebu u medicini i ne tematizira na sustavan način, ipak je i taj pojam ključan u formuliranju medicinskih teorija. Objašnjenje u medicini odnosi se samo na pojedinačni slučaj, na fÚsij jednoga određenog čovjeka, ono određuje što je uzrok bolesti u konkretnom slučaju. Zato je ipak potrebno neko opće znanje o nastanku bolesti, o uzrocima bolesti. Autor spisa O staroj medicini vjeruje da je tradicionalna medicina već u posjedu uspješne metode koja je otkrivena dugotrajnim istraživanjem utjecaja hrane na ljudski organizam. Različiti sastojci hrane sadrže određenu snagu (dÚnamij), a objašnjenje djelovanja na fÚsij svakoga pojedinca – dakle utvrđivanje uzroka bolesti – različito je u svakome pojedinom slučaju. Tako je ustvari metoda otkrivanja uzroka bolesti istovjetna s metodom liječenja. Doktorski rad Maje Hudoletnjak Grgić pisan je s gledišta dviju znanstvenih disciplina, filozofije i filologije. Njezin pristup, poznavanje metode i argumentacije kao i rezultata istraživanja u obadvije discipline pokazuje vrhunsku kompetenciju za filološka i filozofska pitanja. Maja Hudoletnjak Grgić razmatra relevantna pitanja s više aspekata, diskutira potvrđujući ili odbacujući samo one teze iz sekundarne literature koje pridonse rješavanje nekoga konkretnog problema. Zato rad nije opterećen referiranjem opsežne literature iako autorica pokazuje da za svaki tematizirani problem dobro poznaje status quaestionis u sekundarnoj literaturi. Njezino je razmatranje problema i argumentiranje oprezno, mjestimično krajnje suzdržano ako nije moguće izvesti jednoznačan zaključak. No u strukturi i kompoziciji njezine doktorske disertacije jasno je vidljiva linija koja vodi do konačnih teza i zaključaka. Naoko trivijalni problem 'Što je tema i sadržaj spisa peri}; ; Ârca… hj „ htrikÁj?' pokazao se vrlo zahtjevnom zadaćom tako da je već samim podnaslovom radnje s pravom istaknuto da su glavne teze cijele rasprave obuhvaćene interpretacijom samoga spisa O staroj medicini.

povijest medicine; grčka filozofija

nije evidentirano