hrvatski

Odnos pojedinačnog i zajedničkog dobra u kontekstu metafizike osobe

Svako biće po naravi teži svojoj svrsi, kao prema svome dobru. Postignuće svakog pojedinačnog dobra, koje ono ostvaruje na ovom putu usavršava to biće. Čovjek isto tako teži prema svome dobru, koje ga usavršava. No, čovjek je po istoj naravi i društveno biće, a to znači da teži i zajedničkom dobru. Nerijetko se događa da su ova dva dobra, pojedinačno i zajedničko u sukobu. Da bi se postiglo zajedničko dobro ono mora biti iznad pojedinačnog. Je li time čovjek pojedinac ugrožen od društva? Kako riješiti ovu etičku dilemu, koja se pojedinom čovjeku postavlja u odnosu na svako, a na poseban način u odnosu na demokratsko društvo. Nadalje, filozofija je tijekom svoga razvoja došla do jasnih spoznaja da je čovjek isto tako i soba, što ga čini posebnim bićem u svemiru, koje zbog svoga dostojanstva ne smije nikada biti sredstvo za neki drugi cilj. Nakana nam je ovdje istražiti, može li se gornja dilema riješiti ako se čovjeka i u odnosu na društvo prvenstveno promatra kao osobu. Nastojat ćemo pokazati kako se odnos pojedinačnog, zajedničkog i osobnog dobra može komplementarno uskladiti, čemu pogoduje demokratsko uređenje društva, ali uz prihvaćanje personalističog etičkog principa.

osoba; metafizika; društvo; opće dobro

nije evidentirano