hrvatski

Upravnopravni aspekti koncesija

Koncesije su u posljednjih petnaestak godina zauzele vrlo važno mjesto u hrvatskom pravnom poretku, ali i gospodarskom sustavu. Razlog tome jest što se upravo putem pravog instituta koncesija mogu iskorištavati određena obnovljiva i neobnovljiva prirodna dobra čije je iskorištavanje inače zabranjeno, na osnovi koncesija grade se veliki i skupi infrastrukturni sustavi te se upravo koncesijama neka javna služba povjerava u vršenje privatnoj osobi. Cilj je ovoga rada istražiti institut koncesija u Republici Hrvatskoj, posebice s upravnopravnog aspekta, te ga usporediti s odgovarajućim pravnim rješenjima u komparativnom pravu. Autor tako ukazuje na pravne probleme upravnopravne prirode vezane uz institut koncesija. U svrhu analize i davanja sustavnog prikaza koncesija općenito, istražen je pravni institut koncesija s upravnopravnoga aspekta u nekim načelnim pitanjima iz upravnog prava. Pored rješenja prihvaćenih u pravnom poretku Republike Hrvatske u obzir su uzeta i pozitivnopravna rješenja nekih država Europske unije te drugih država u tranziciji. U radu se tako pažnja posvećuje koncesijama u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, kao zemljama u čijim su pravnim sustavima koncesije već godinama našle svoje mjesto, te se može smatrati da su upravo ove države razvile institut koncesija u europskom kontinentalnom pravu. Time se dobiva slika odnosa pravne regulative i prakse vezane uz koncesije u Hrvatskoj i zemljama s razvijenim koncesijskim pravom, te se dadu uočiti nedostatci trenutne pravne normiranosti koncesija u Hrvatskoj. Drugi dio pozornosti posvećen je koncesijama u Mađarskoj, Sloveniji, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim zemljama središnje i istočne Europe koje su svoje granice, poput Hrvatske, koncesijama otvorile pred kraj prošloga stoljeća. Iz usporedbe koncesija u Hrvatskoj i ovim zemljama dobio se uvid u činjenicu koliko je Hrvatska u pravnoj regulaciji koncesija ispred ili iza ovih država koje koncesije primjenjuju vremenski negdje koliko i mi. Rad je podijeljen u dvanaest poglavlja. U prvom poglavlju određuje se značenje pojma &laquo ; koncesija&raquo ; . U drugom poglavlju prikazan je povijesni razvoj koncesija u svijetu te u Hrvatskoj. U trećem poglavlju dana je analiza bitnih obilježja koncesija. Četvrto poglavlje posvećeno je razlikovanju koncesija od sličnih pravnih instituta. U petom poglavlju određuje se pravna priroda koncesije, a u šestom se analizira podjela koncesija prema raznim osnovama. U glavi sedmoj definiraju se i analiziraju stranke koncesijskog odnosa. U osmom poglavlju proučava se što sve potencijalnim koncedentima i koncesionarima može biti povod za stupanje u koncesijski odnos. Slijedi prikaz i analiza postupka dodjele koncesija, pa raščlanjivanje prava i obveza koncedenta te prava i obveza koncesionara. Jedanaesto poglavlje posvećeno je rješavanju koncesijskih sporova pred sudom, arbitražom te tijelima državne uprave, uz prikaz određivanja mjerodavnog prava za rješavanje koncesijskih sporova s međunarodnim elementom. Na kraju, u dvanaestom poglavlju proučavaju se razlozi i načini prestanka koncesijskog odnosa. U zaključku autor sumira cijeli rad te daje svoja rješenja postojećih problema vezanih uz koncesije u Hrvatskoj.

koncesija; upravno pravo

nije evidentirano