hrvatski

Uredba (EZ) br. 2201/2003 i hrvatsko međunarodno privatno pravo

Uredba (EZ) br. 2201/2003 novi je važan instrument zakonodavstva Europske unije u području pravosudne suradnje u građanskim predmetima. Ona u bitnom doprinosi slobodnom kretanju odluka unutar Unije. Ta sloboda kretanja odluka temelji se na povjerenju u pravne sustave država članica i njihovoj načelnoj istovrijednosti, te na načelu međusobnog priznanja odluka. U vrijeme pojačanog kretanja osoba i krize instituta braka, a što sve ima neposrednog utjecaja na položaj djeteta unutar obiteljske zajednice, Uredba svojim rješenjima značajno poboljšava i olakšava položaj građana EU u odnosu na predmete koje ona uređuje. Kod određivanja nadležnosti poboljšanje se očituje u prihvaćanju više osnova za utemeljenje nadležnosti, posebno u bračnim predmetima. Za priznanje i ovrhu odluka od izuzetne su važnosti načelo ipso iure priznanja, ograničavanje razloga za odbijanje priznanja i/ili ovrhu na najmanju moguću mjeru te pojednostavljen i unificiran postupak ovrhe. U posebno osjetljivim odlukama, odlukama o pravu na susret i druženje i povratku nezakonito odvedenog ili zadržanog djeteta, Uredba ide i korak dalje, određujući izravnu ovrhu takvih odluka između država članica EU, bez potrebe priznanja i proglašenja ovršnim odluka u državi članici gdje se izravna ovrha traži, ako su te odluke ovršne u državi članici porijekla. Kao zaključnu ocjenu o stupnju usklađenosti pozitivnog hrvatskog međunarodnog procesnog prava s odredbama Uredbe možemo istaći sljedeće. U pogledu predmeta koji smatraju bračnim predmetima, odnosno predmetima roditeljske odgovornosti, hrvatsko pravo je u skladu s Uredbom. Što se tiče kriterija za uspostavu nadležnosti, hrvatsko pravo bitno se razlikuje od Uredbe. Dok je u hrvatskom međunarodnom procesnom pravu kao kriterij za nadležnosti u predmetima na koje se Uredba odnosi prihvaćena poveznica prebivalište, temeljna poveznica koju prihvaća Uredba je redovno boravište. Mogućnost atrakcije nadležnosti tako da sud koji odlučuje u bračnom predmetu odlučuje i u predmetu roditeljske odgovornosti, a do koje po Uredbi dolazi temeljem sporazuma stranaka, ex lege postoji u hrvatskom unutarnjem pravu. Bitna razlika između rješenja Uredbe i rješenja hrvatskog međunarodnog procesnog prava pokazuje se kod priznanja i proglašenja ovršnim strane odluke. Hrvatsko pravo predviđa obvezni postupak priznanja strane odluke i relativno složen postupak proglašenja strane odluke ovršnom. Suprotno tome, Uredba, radi ostvarenja zajedničkog pravnog prostora unutar Europske unije, prihvaća praktično automatsko priznanje odluka donesenih u jednoj državi članici u drugoj državi članici i, jednako tako bitno, vrlo pojednostavljen postupak proglašenja ovršnom odluke donesene u jednoj državi članici u drugoj državi članici. Kod odluka o pravu na susret i druženje i odluka o povratku, čak se i ovaj pojednostavljeni postupak proglašenja ovršnim preskače, i odluke te vrste, ako su ovršne u državi članici porijekla, odmah se mogu ovršiti u državi članici u kojoj se ovrha traži. Hrvatskom međunarodnom privatnom i procesnom pravu predstoji reforma. Ukoliko ona ne bude dovršena do trenutka do kad Republika Hrvatska postane punopravnom državom članicom Europske unije, zakonodavni instrumentarij Unije, pa i rješenja Uredbe br. 2201/2003, će izravno postati dijelom hrvatskog pravnog poretka. Osuvremenjivanje hrvatskog međunarodnog privatnog i procesnog prava, međutim, ostat će potreba i nakon tog trenutka. Tada će trebati odlučiti u kojoj mjeri će rješenja hrvatskog nacionalnog međunarodnog privatnog i procesnog prava koja će se primjenjivati u privatnopravnim odnosima bez EU obilježja biti ista kao i ona koja će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju postati dijelom hrvatskog prava.

međunarodno privatno pravo; priznanje i ovrha stranih odluka; bračni sporovi; roditeljska odgovornost; europsko pravo

nije evidentirano