hrvatski

Gudnja - višeslojno prapovijesno nalazište

I UVOD Pećina Gudnja, višeslojno prapovijesno nalazište na Pelješcu kod Stona, jedno je od onih arheoloških nalazišta koja su već dugi niz godina neizostavan dio svakog ozbiljnijeg priloga rješavanju različitih pitanja prapovijesti na širem prostoru istočnog Jadrana i njegova zaleđa. To je sasvim razumljivo ako se imaju u vidu brojni i raznovrsni nalazi koji potječu iz dosta debelih kulturnih slojeva, formiranih tijekom dugoga kronološkog raspona od starijeg neolitika do kasnoga brončanog doba, a zbog kojih je taj lokalitet nužno uključen u različite problemske kontekste prapovijesti na području istočnog Jadrana. No, unatoč tome čestom navođenju, Gudnja još uvijek pripada onoj skupini nalazišta čija stvarna vrijednost i značenje za prapovijest Jadrana nisu ni izdaleka sagledane, budući da stručna literatura, bez objave samih nalaza, o tome lokalitetu donosi uglavnom sumarne podatke redovito dane u širim prostornim i problemskim kontekstima. Naime, premda su iskopavanja provedena pred četiri desetljeća rezultati nisu nikada integralno publicirani, što znatno otežava pravilno interpretiranje zastupljenih razdoblja. Pećina se nalazi iznad Stona (sjeverno od Dubovnika) u masivu brda Porača, na nadmorskoj visini od 400 m ; sl. 1. Ulaz u pećinu okrenut je prema moru, a ispred njezina ulaza pruža se izniman pogled i na neposrednu okolicu i na dobar dio južnog Jadrana i njegova zaleđa. Sa svih strana pećina je okružena strmim brdima i obroncima gorskih lanaca koji zatvaraju gotovo sve putove i ograničavaju komunikaciju. Jedini prirodni i otvoreni pravac je onaj koji vodi prema Stonskom zaljevu iz kojega se potom otvara put dalje prema najjužnijoj otočnoj skupini na Jadranu: Jakljanu, Šipanu, Lopudu i Koločepu, a preko njih i krajnjem jadranskom jugu. Ulazni dio pećine, ispred kojega danas ne postoji nikakav plato niti zaravnjeni pretprostor, a posve je vjerojatno da nije postojao ni u vrijeme njezina korištenja, širok je oko 15 m, a njezina dubina u tome dijelu doseže oko 20 m. Široki otvor, okrenut je jugu pa u taj dio pećine propušta dosta svjetlosti. Međutim, istočno od širokog ulaznog dijela otvara se dublji pećinski prostor, posve zatvoren stjenovitim masivom, koji čini važan dio ukupne pećinske unutrašnjosti. Promatrajući pećinu u tom pravcu, može se reći da se pećinski prostor ne razvija u dubinu masiva, nego u širinu, pa je i njegova unutrašnjost orijentirana više u pravcu istok-zapad nego sjever-jug. Ukupna dužina pećine u tom pravcu njezina pružanja doseže oko 33 m. Sudeći prema debljini kulturnog sloja, upravo je taj zatvoreniji dio unutrašnjosti, a posebice središnji prostor, imao veću stambenu vrijednost i intenzivnije je korišten. Današnja hodna površina pećine u pojedinim svojim dijelovima prilično je različita. Na zapadnoj polovici ulaznog dijela nema kulturnog sloja, dno je stjenovito, izgledom vjerojatno vrlo slično onome kakvo je bilo i na početku njezina korištenja u prapovijesti. Na istočnoj polovici toga dijela pećine kulturni je sloj dosta tanak, a stratigrafija nerazvijena, ali je formiranje sloja pridonijelo niveliranju prvotne površine, koja je već na tome dijelu imala izrazit pad prema unutrašnjosti, odnosno prema njezinu istočnom zatvorenom dijelu. S obzirom na to, čitav prednji dio pećine, uz manje devijacije, ima približno zaravnjenu današnju površinu. Međutim, približno po sredini pećine, na onome dijelu na kojemu se otvoreni ulazni dio razvija u zatvoreni pećinski prostor, pad terena vrlo je izražen. Takav izgled današnje površine uvjetovan je, prije svega, istovjetnim padom na razini prvotnog dna pećine. Promatrano u pravcu pružanja pećinskog prostora, dakle u pravcu istok– zapad, pad prvotnog dna pećine iznosi oko 15%. U tome dijelu pećine sloj je znatno deblji nego na njezinu ulazu, a stratigrafija potpunija i razvijenija. Međutim, upravo zbog znatno debljeg sloja, a i neujednačene visine stropa pećine, na prijelazu u dublju unutrašnjost pećine, današnja površina i strop gotovo se dodiruju. Pećinu je otkrio V. Milosavljević, a iskopavanje je kroz više istraživačkih kampanja između 1963. i 1968. provela Spomenka Petrak, dugogodišnja kustosica u Arheološkom muzeju Durovačkih muzeja, gdje se nalazi i danas čuvaju. Tijekom iskopavanja odvojeno je istraženo više sondi koje su u prostornom smislu većim dijelom međusobno povezane, pa čine koherentnu istraživačku cjelinu. Površina obuhvaćena istraživanjima iznosi preko 150 m2. Međutim, zbog različitih razloga metodološke naravi današnje korištenje rezultata tih iskopavanja povezano je s velikim ograničenjima. Zbog toga sam, prihvaćajući se obrade ovoga nalazišta, odlučio poduzeti i ograničeno kontrolno iskopavanje čiji je jedini cilj bila provjera i utvrđivanje stratigrafije. S obzirom na ograničenost istraživačkog zahvata i otežano korištenje građe s ranijih istraživanja, u prikazu kulturnih slojeva Gudnje moram se ograničiti samo na opće kulturološke aspekte. Svi drugi pokušaji bili bi preuzetni. II STRATIGRAFSKA SLIKA I na temelju postojeće tehničke dokumentacije, točnije crteža profila, posve je razvidno da kulturni sloj u Gudnji nije ujednačen u svim njezinim dijelovima i da u njegovoj debljini postoje značajna odstupanja, osobito izražena pri usporedbi ulaznog i krajnjeg unutarnjeg prema središnjem dijelu pećine. Te su neujednačenosti potvrđene i pri kontrolnom iskopavanju, a nedvojbena su posljedica različitog intenziteta u korištenju pojedinih dijelova pećine tijekom različitih prapovijesnih razdoblja. Svoje mišljenje o stratigrafiji nalazišta iznijelo je više autora (Š. Batović, S. Dimitrijević, V. Milojčić, N. Petrić i drugi). Većina navedenih autora smatra da u Gudnji postoje četiri neolitička sloja koja manje-više ispunjavaju cjelokupan vremenski raspon koji zauzima to razdoblje povijesti, a navode još i jednog ili dva eneolitička sloj te neodređen broj slojeva mlađih razdoblja. Iz toga proizlazii da u u Gudnji treba računati sa sigurnih VI, a možda i VII slojeva, od kojih starija četiri pripadaju neolitiku, a dva mlađa (možda i tri) eneolitiku, te s neodređenim brojem slojeva mlađih razdoblja prapovijesti. Na temelju provedenih istraživanja tijekom 2004. i komparativnog studiranja cjelokupne arheološke građe, osnovna svojstva stratigrafske slike Gudnje i podjelu njezina sloja mogu izložiti na sljedeći način. Prvo. Kulturni sloj Gudnje, koji je nastajao tijekom vremenskog raspona od starijeg neolitika do srednjega brončanog doba, nije formiran na posve ujednačenoj podlozi. Dok u širokom ulaznom prostoru njegovu osnovu čini prirodna stijena, u dubljoj unutrašnjosti to je posve sterilan sloj sitnoga pločastog vapenenca osutog sa stropa pećine. Budući da i taj sloj leži na stjenovitom dnu pećine, posve je isključena mogućnost postojanja starijih kulturnih slojeva. Barem na površini obuhvaćenoj istraživanjem. Drugo. Proces stratifikacije nije se odvijao ravnomjerno na čitavoj površini pećine, pa su i zastupljeni slojevi u njezinim različitim dijelovima posve neravnomjerno formirani. Kulturni sloj u cijelosti najdeblji je uz sjevernu stijenu pećine i to u visini površina koje na situacijskom planu sa iskopavanja S. Petrak nose oznaku H1-2 i C1-4, uključujući i te površine. Tu je i stratigrafska slika najrazvijenija. Treće. Neujednačen proces stratifikacije nedvojbeno je uvjetovan dužinom nastavanja pećine tijekom svakog od zastupljenih razdoblja, s jedne, ali i različitim intenzitetom korištenja pojedinih njezinih dijelova u skladu sa stambenim vrijednostima pećinskog prostora, s druge strane. U tom smislu na intenzitet u korištenju pojedinih dijelova pećine bitno je utjecao prodor oborinskih voda koji je u nekim njezinim dijelovima vrlo intenzivan, dok je ograničavajući faktor u korištenju njezine najdublje unutrašnjosti predstavljao dosta širok okomiti otvor u njezinu stropu. Četvrto. Na opseg korištenja pećinskog prostora bitno je utjecala i različita visina pećinskog svoda koja je u najmlađim razdobljima postala bitan ograničavajući čimbenik za korištenje dublje unutrašnjosti pećine. Naime, s postupnim formiranjem kulturnog sloja, u središnjem dijelu pećine, gdje je strop najniži, hodna površina gotovo je dosegnula strop, pa je time posve onemogućen normalan pristup u njezin najdublji dio. Sudeći prema zastupljenim slojevima, optimalno korištenje čitavog pećinskog prostora prekinuto je tijekom razvijenog eneolitika. Peto. Na isti način, tijekom eneolitika potpuno je zatvoren još jedan dio unutrašnjosti pećine koji se nalazi uz njezinu sjevernu stijenu, u visini sondi H1-2 – F1-4. Dužina te niše iznosi oko 10 m, a dubina oko 5-6 m. U površinskom dijelu sloja toga zatvorenog dijela pećine zajedno s ulomcima eneolitičke keramike nalazi se i brončanodobna keramika iz sloja formiranog na površini ispred tog dijela pećine. Ta posve neistražena pećinska niša vjerojatno je imala najkvalitetniju stambenu vrijednost, a posve je sigurno da je bila korištena tijekom čitavoga neolitika i barem jednog dijela eneolitika. Šesto. Premda je u pojedinim dijelovima pećine, na mjestima s debljim naslagama gara, pepela, izgorjele ili zapečene zemlje kulturni sloj kompaktniji, na najvećem dijelu istražene površine to je prilično rastresita formacija s dosta zrnatom strukturom u različitim nijansama crvenkaste i crvenkastosmeđe boje. Zbog toga, promatran i u cijelosti i u pojedinim sekvencama, kulturni sloj ne odaje dojam primarno artificijelne formacije, koja je u osnovi nastala kao posljedica antropogenog djelovanja, odnosno dugotrajnim i neprekinutim življenjem i aktivnostima povezanim s tim, nego se iskazuje kao depozit formiran relativno ujednačenim djelovanjem artificijelnih i prirodnih faktora u obliku eolskih nanosa, osipanja pećinskog stropa, oborinskih nanosa zbog intenzivnog prokapavanja kroz pukotine u stropu i općenito propusnu vapnenačku stijenu i sl. Sedmo. Ne može se tvrditi da je pećina bila kontinuirano nastanjena tijekom čitavoga vremenskog raspona od neolitika do srednjega brončanog doba i u njezinu korištenju vrlo je vjerojatno dolazilo do prekida. Međutim, prekidi u korištenju pećine ne iskazuju se kroz postojanje izrazitih i posve sterilnih slojeva nego, prije svega, kroz kvantitativne vrijednosti nalaza koje su u najnižim dijelovima svakog od osnovnih slojeva uvijek znatno manje od vrijednosti u višim dijelovima istih slojeva. Osmo. Po svemu sudeći, do kraćih prekida u naseljenosti pećine dolazilo je i tijekom pojedinih razdoblja. Na mogućnost takvih prekida upućuju vrlo tanki i posve neizraziti glinasti proslojci sivkastog taloga koji svojom konzistencijom odudaraju od kompaktnosti ostalih dijelova onog sloja kojemu pripadaju. Postojanje tih proslojaka, odnosno vjerojatnih povremenih prekida u korištenju pećine tijekom pojedinih razdoblja, nema posebno značenje za finiju stratigrafsku podjelu nijednog od osnovnih slojeva, budući da u karakteru zastupljenih kultura nije moguće uočiti nikakve bitne promjene. Deveto. Kulturni sloj Gudnje nastajao je tijekom njezina vrlo učestalog korištenja tijekom niza prapovijesnih razdoblja, ali ne kao mjesta dugotrajnog življenja, nego privremenog boravišta. S obzirom na zastupljena razdoblja i nalaze koji ih karakteriziraju, te njihove stratigrafske pozicije i međusobne odnose, u kulturnom sloju Gudnje moguće je izdvojiti ukupno VI osnovnih slojeva koji pripadaju: I – ranom neolitiku, II – srednjem neolitiku, III – kasnom neolitiku, IV – ranom eneolitiku, V – razvijenom eneolitiku, VI – ranom i srednjem brončanom dobu. I deseto. Za razliku od ostalih slojeva koje je moguće pouzdano fiksirati i međusobno stratigrafski razdvojiti, najmlađi sloj Gudnje je najneizrazitija stratigrafska formacija s najslabijom unutarnjom izdiferenciranošću, premda je na temelju tipoloških svojstava raspoložive građe posve očigledna potreba distinkcije nalaza ranoga od nalaza srednjega brončanog doba, odnosno podjela sloja na podfaze VIa i VIb. Stoga se taj dio sloja, po mome mišljenju, iskazuje i kao izvrsna ilustracija konstatacije o Gudnji kao mjestu učestalog, ali poglavito kraćeg boravljenja različitih prapovijesnih zajednica. GUDNJA I – rani neolitik Najstariji dio kulturnog sloja u Gudnji pripada ranom neolitiku, odnosno impresso kulturi, a zastupljen je skromnim slojem i na posve ograničenom prostoru. Vrlo je vjerojatno da je taj dio sloja u prostornom smislu vezan, prije svega za dublju unutrašnjost pećine. Neznatna debljina kulturnog sloja starijeg neolitika i ograničena površina pećine na kojoj je on formiran sugeriraju dva zaključka: prvo, da se tijekom starijeg neolitika pećinom koristila malobrojna zajednica ; i drugo, da je vremenski okvir njezina korištenja tijekom toga vremena bio razmjerno kratkotrajan. U tome smislu Gudnja pokazuje sve one osobine koje i inače karakteriziraju nalazišta starijeg neolitika na području istočnog Jadrana i njegova zaleđa, posebice nalazišta pećinskog tipa. Arheološki nalazi koji dokumentiraju i ilustriraju najstariji razvojni stupanj Gudnje, posve su primjereni i debljini sloja i površini na kojoj je on formiran, jer je i ukupna količina nalaza koji mu pripadaju vrlo skromna. Skromnost se očituje, prije svega u broju kremenih i koštanih artefakata. Ovoj fazi Gudnje sa sigurnošću može pripisati svega 7 kremenih i 8 koštanih artefakata. Među kremenim artefaktima zastupljena su dva nožića i dva kombinirana oruđa, dok se ostali primjerci mogu samo uvjetno smatrati artefaktima, dok preostala tri artefakta tipološki nisu posebno izrazita, više sliče odbitcima i samo ih je zbog tragova upotrebnog retuša moguće uvrstiti među artefakte u užem smislu. Posve je slična situacija i s koštanim artefaktima, a njihove su osnovne odlike tehnološka i funkcionalna jednostavnost i izražena unificiranost. U tehnološkom pogledu dominantna je upotreba uzdužno rascijepljenih cjevastih kostiju, potpuna odsutnost obradbe korpusa artefakata, te koncentriranje i ograničenost završne obradbe na uski funkcionalni dio instrumenta, odnosno sam vrh. U funkcionalnom smislu zastupljeni su isključivo instrumenti namijenjeni probadanjima, a njihova finija distinkcija na šila i probojce moguća je samo prema veličini i masivnosti. Jednako skromni po broju su i keramički nalazi. No, unatoč toj skromnosti, keramički nalazi, najbrojnije zastupljeni u sondi F, tipični su predstavnici impresso kulture u tehnološkom, oblikovnom i u ukrasnom pogledu. Oblici su dosta jednostavni. Dublje jajaste posude s istaknutim trbuhom i suženim gornjim dijelom, uobičajene u keramografiji impresso kulture, i u Gudnji čine osnovni, a sudeći prema raspoloživom materijalu rekao bih i jedini tip posuda. Jednako je tipiziran i ukrasni sustav, a zastupljeni su ukrasi izvedeni rubom školjke, mahom nenarebrenih, ukrasi izvedeni utiskivanjem instrumenta koji ostavlja dublje trokutaste, ovalne ili kružne otiske, te ukrasi u obliku nepravilnih mrežastih motiva, izvedeni urezivanjem oštrog instrumenta. S obzirom na arhaičnost kremenih artefakata i jednostavnost ukrasnog sustava na keramici ova faza Gudnje može se staviti u početak ranog neolitika. GUDNJA II – srednji neolitik Premda pripada srednjem neolitiku, a stratigrafski slijedi iznad sloja s impresso kulturom, na temelju raspoloživih nalaza nije moguće ustvrditi da je II faza Gudnje rezultat neprekinutog razvoja i da nastaje na starijoj osnovi. Uz ostale razloge iznesene u poglavlju o stratigrafiji, u vezi s tim posebno je važno da se u kulturnoj slici starijeg neolitika ne uočavaju nikakve razvojne tendencije koje bi bilo moguće povezati s pojavama karakterističnim za srednji neolitik, niti je u keramografiji srednjeg neolitika vidljiva povezanost s prethodnim razvojem. Kulturna slika Gudnje II od samog početka iskazuje se u posve razvijenom obliku, a sudeći prema razvojnoj statičnosti izraženoj kroz minimalna stilsko-tipološka evoluiranja, u tome obliku manje-više traje do kraja. IZRAĐEVINE OD KREMENA I KOSTI Premda su kremeni artefakti u mlađim dijelovima sloja bolje zastupljeni nego u starijem neolitiku, zbog njihovih nesigurnih stratigrafskih pozicija u prikazu njihovih tehnoloških i tipološko-funkcionalnih svojstava ovdje se moram ograničiti na one nalaze koje ovoj fazi mogu pripisati s dosta sigurnosti. U ukupnom skromnom fundusu takvih nalaza zastupljena su isključivo oruđa namijenjena rezanju, a poglavito je riječ o uskim rezačima manjih dimezija i pravilnih oblika. Svi ti artefakti imaju trapezoidan presjek korpusa, a na oštricama je vidljiv samo upotrebni retuš. Masivniji artefakti, namijenjeni rezanju, u ovome fundusu nalaza zastupljeni su znatno manjim brojem. Njihov korpus znatno je masivniji, poligonalna presjeka, a oštrice su, ovisno o masivnosti, obrađene sitnijim ili krupnijim retušem. Slična je situacija i s artefaktima od kosti. S više sigurnosti u srednji neolitik moguće je opredijeliti tek pojedinačne primjerke. U funkcionalnom smislu zastupljena su dva primjerka grubih probojaca, jedna glačalica od koso odrezane cjevaste kosti, jedan primjerak dobro obrađena šila, te odlično obrađen primjerak kombiniranog oruđa namijenjen ubadanju i glačanju. KERAMIKA Za razliku od starijeg neolitika, u kojemu zbog malobrojnosti keramičkih nalaza nema mogućnosti za njihovu finiju distinkciju, u keramografskoj slici ove faze jasno se izdvajaju dvije osnovne kategorije: gruba i fina keramika. Osim toga, u kategoriji fine keramike postoji više vrsta koje se međusobno oštro razdvajaju prema svojim tehnološkim, tipološkim i ornamentalnim svojstvima. 1. Gruba keramika Grubu keramiku Gudnje II karakteriziraju tehnološke odlike koje su manje-više opće svojstvo ove vrste neolitičke keramike. Ipak, među raspoloživim materijalom moguće je izdvojiti tri skupine grube keramike koje se međusobno razlikuju u prvom redu prema tehnološkim svojstvima, ali i prema tipološkim i stilskim odlikama. Osnovnu i uvjerljivo najbrojniju skupinu čine ulomci za čiju je izradbu upotrebljavana zemlja s dosta primjesa usitnjenog kalcita i vapnenca, podjednako vidljivog u presjeku i na površini stijenk, s uglavnom dobro poravnatom ali neuglačanom površinom stijenki. Među oblicima ove skupine grube keramike nema velike raznovrsnosti što posebno vrijedi za posude većih dimenzija. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se samo posude izrazito zaobljena, gotovo loptasta recipijenta s kraćim ili dužim vratom koji je posudama davao kruškolik oblik. Ista konstatacija vrijedi i za njihovo ukrašavanje. Ukrasna zona na tim posudama jasno je definirana i ograničena na gornji dio reciijenta. Svi ostali odredivi keramički nalazi ove faze pripadaju različitim tipovima zdjela koje se na taj način iskazuju kao najzastupljenija vrsta posuda. Međutim, u njihovu tipološkom repertoaru nema izrazito velike tipološke raznovrsnosti, pa je kod najvećeg broja nalaza tipološko razvrstavanje moguće provesti prema odnosu promjera i visine, te profiliranju oboda posuda. Nasuprot priličnoj tipološkoj neraznovrsnosti, ukrašavanje zdjela doima se dosta raznolikim. Pri izvođenju ukrasa primjenjivana je isključivo tehnika urezivanja, najčešće oštrim instrumentom, a posve dominiraju pravocrtni motivi i linearna koncepcija. Drugu skupinu grube keramike čini vrlo mali broj nalaza. Radi se o ulomcima posuda finije fakture, izrađenim od pročišćene zemlje, s poravnatom ali hrapavom površinom. Posude su dobro i ujednačeno pečene, pa i stijenke imaju ujednačenu svijetlu sivosmeđu boju. U raspoloživom materijalu tipološki je odrediv samo jedan tip posuda: izrazito duboka zdjele s dužim vratom i blago razgrnutim obodom, ukrašena urezanim geometrijskim ukrasom. Treću skupinu tvori jednako mali broj nalaza koji pripadaju posudama svijetlih nijansi: oker, svijetlosive i svijetlosmeđe boje, poravnate ali hrapave površine, izrađenim od zemlje s primjesama usitnjenog kalcita ili vapnenca. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se dva oblika: lonac konična recipijenta s diskretno naglašenim ramenom i blago izvijenim vratom i tip poluloptaste zaobljene zdjele s uvučenim gornjim dijelom i kratkim prstenastim vratom. Ukrasi su, također, stilski ujednačeni: urezani trokuti, vodoravne i koso položene vrpce ispunjenih mrežastim uzorkom. 2. Fina keramika U osnovnoj tehnologiji izradbe između grube i fine keramike nema velikih razlika, jer je i pri izradbi fine keramike upotrebljavana zemlja s primjesama kalcita i vapnenca, pa je i faktura dosta slična fakturi grube keramike, ali je površina fine keramike redovito uglačana, vrlo često do visokog sjaja. Pečenje je, također znatno bolje, a primjenjivana su oba postupka, oksidacijski i redukcijski, katkad i kombinirano. U kategoriji fine keramike moguće je izdvojiti tri osnovne skupine: A) monokromna keramika B) fina ukrašena keramika C) slikana keramika. Ova podjelom obuhvaća samo osnovne kategorije fine keramike, a u svakoj od njih postoji više podvrsta. Međutim, neke podvrste zastupljene su malim brojem primjeraka ili pojedinačnim nalazima, pa njihove kvantitativne odnose nije moguće precizno izraziti. A) Monokromna keramika Premda nije nije zastupljena velikim brojem nalaza u ovoj keramičkoj skupini mogu se izdvojiti dvije varijante. Jednoj pripadaju posude svijetle boje, crvenkaste ili crvenkastosmeđe, a drugoj posude tamne boje, tamnosmeđe ili tamnosive, gotovo crne. U skupini monokromne keramike crvenkaste ili crvenkastosmeđe boje moguće je izdvojiti samo dva tipa posuda: izrazito zatvorena, gotovo loptasta posuda, s blago naglašenim bikonitetom, te duboka zdjela s uvučenim gornjim dijelom, izrazito kratkim vratom i blago razgrnutim obodom. Skupina tamne monokromne keramike tipološki je nešto raznovrsnija, a među tipološki odredivim nalazima zastupljene su gotovo isključivo zdjele: poluloptaste zdjele s oštro profiliranim prstenastim vratom, poluloptaste zdjele s kratkim vatom i izrazito razgrnutim obodom, duboke zaobljene zdjele s blagim prijelazom u prstenasti vrat, izrazito duboke, blago zaobljene zdjele s kratkim prstenastim vratom i posude na nozi. B) Fina ukrašena keramika Fina ukrašena keramika zastupljena je nešto većim brojem nalaza. U pogledu osnovnih tehnoloških svojstava nema bitnih razlika prema monokromoj keramici, a najvažnija je vezana za obradbu površine. Premda je i u ovoj keramičkoj skupini velika pomnja poklonjena obradbi vanjske površine, posude nemaju sjaj karakterističan za monokromnu keramiku. Unatoč nešto brojnijoj zastupljenosti od monokromne keramike u tipološkom smislu nema velike raznovrsnosti.. Među tipološki posve sigurno odredivim nalazima moguće je izdvojiti: duboke poluloptaste zdjele s blago uvučenim gornjim dijelom, duboke poluloptaste zdjele s uvučenim gornjim dijelom i prstenastim vratom, loptaste posude s prstenastim vratom, loptaste posude s uskim otvorom i prstenasto profiliranim obodom, plitke bikonične posude. Ukrasni sustav ove skupine karakterizira, prije svega, potpuna dominacija tehnike urezivanja kojoj se, ali samo na pojedinačnim primjercima i kao posve sekundarna ukrasna pojava, pridružuju ubadanje i inkrustiranje. Među ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni motivi, ali su pravocrtni znatno češći. Među pravocrtnim ukrasima češće od ostalih zastupljeni su oni u obliku urezanih vrpci ispunjenih uglatim ili mrežastim motivima, dvostruki nizovi sučelice postavljenih trokuta, složenije kompozicije s višestrukim nizovima različito postavljenih trokuta, uske trake povezane u složene cjeline i sl. Među krivocrtnim motivima zastupljene su uske valovite vrpce čija je unutrašnjost ispunjena nizovim točkastih uboda, koncentrične polukružnice i kružnice, a možda i motiv spirale. Na finoj keramici s mato površinom, koja je zastupljena pojedinačnim primjercima izvedeni su složeni motivi danilskog tipa. 3. Slikana keramika Slikana keramika čini posebnost ove faze, a zastupljena je od njezinog početka paralelno s onom ukrašenom tehnikom urezivanja. U tehnološkom smislu to je posve drukčija keramika izrađena je od vrlo dobro pročišćene zemlje i ima izrazito finu fakturu, a pečena je iznimno dobro i na visokoj temperaturi. Površine stijenki dolaze u: &laquo ; ; ; ; bjelkastosivkastim, žućkastosivkastim ili pak žućkastosvijetlosmeđim&raquo ; ; ; ; nijansama. Uz dominaciju izrazito svijetlih nijansi, zastupljeni su i primjerci posuda čija se površina kreće u različitim nijansama crvene boje. Površina posuda uvijek je dobro obrađena, ali s određenim razlikama u završnoj obradbi. S obzirom na to, moguće je izdvojiti dvije osnovne skupine keramike: jednu, čija je površina dobro uglačana, i drugu, koja ima neuglačanu mat površinu. Unatoč relativno velikom broju nalaza slikanu keramiku ne karakterizira velika tipološka raznovrsnost. Najbrojnije su zastupljene pliće ili dublje posude loptastih ili kuglastih oblika s naglašenim ramenom i kratkim prstenastim vratom, a njihova variranja idu u dva pravca: različitim odnosima visine i promjena posuda, s jedne strane, te blažem ili oštrijem profiliranju prijelaza ramenog u vratni segment. Sve varijante posuda ovoga tipa zastupljene su u skupini s jednobojno i dvobojno slikanom keramikom. Druguj tipološku skupini, zastupljenu manjim brojem nalaza, čine pliće ili dublje posude poluloptasta ili kalotasta oblika s otvorenim, blago uvučenim ili diskretno profiliranim gornjim dijelom, a zastupljene su u skupini jednobojno i dvobojno ukrašene keramike. Posude većih dimenzija s izrazito zaobljenim recipijentom i višim cilindričnim vratom zastupljene su izrazito malim brojem nalaza, a posebice u skupini jednobojno i dvobojno slikane keramike, dok je u skupini s višebojno slikanim ukrasima to jedini tip posuda. Za ukrašavanje je korišteno više boja: smeđa, crvena, narančasta i crna, a među njima postoje vidljive razlike u nijansama koje su vjerojatno posljedica razlika u kakvoći boje, ali i količini namaza. Pri izvođenju ukrasa boje su korištene samostalno ili u međusobnim kombinacijama, motivi su najčešće oslikavani izravno na originalnoj površini posuda, a znatno rjeđe na posebnim prethodno nanesenim podlogama. Na znatnom broju ulomaka posve se jasno raspoznaju potezi kista korištenog pri izvođenju ukrasa. Osim vanjske, vrlo je često ukrašavana i unutrašnja stijenka, a ukras je obično izveden na unutrašnoj strani vrata, premda postoje i primjerci kod kojih je ta osnovna koncepcija napuštena, pa su ostatci boje vidljivi na čitavoj unutrašnjosti. Među izvedenim ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni motivi, počevši od najjednostavnijih linearnih motiva i kompozicija, do složenih geometrijskih motiva i kompozicija kakve su meandri, spiralni meandri i spirale. S obzirom na upotrijebljene boje i njihove međusobne kombinacije, boju površine na kojoj je ukras izveden, slikanu keramiku Gudnje moguće je podijeliti na tri osnovne skupine, a u svakoj od njih postoji više različitih varijanti: A) jednobojno slikana keramika B) dvobojno slikana keramika C) višebojno slikana keramika Ova podjela primarno je utemeljena na svojstvima i pojavama u ukrasnom sustavu na vanjskim površinama posuda, te da na unutarnjim površinama postoje manje razlike u nekim varijantama osnovne podjele. Također, treba naglasiti da je jedan dio slikane keramike dosta oštećen ponajprije zbog uvjeta koji su vladali u kulturnom sloju, potom zbog sekundarnog gorenja poradi čega je površina ispucala, a boja promijenila svoje izvorne nijanse, a u nekim slučajevima i zbog nedovoljno brižljivog postupanja s nalazima pri čišćenju, poradi čega je boja katkad razmazana pa je i ukras teško vidljiv i prepoznatljiv. S obzirom na te okolnosti, manji broj nalaza nije moguće sasvim sigurno opredijeliti u neku od navedenih osnovnih skupina slikane keramike. A) Jednobojno slikana keramika Skupini nalaza s jednobojno izvedenim ukrasima pripadaju ulomci posuda na kojima je pri ukrašavanju korištena samo jedna boja (smeđa ili crvena), a koloristički učinak ovisi o vrsti i kvaliteti boja korištenih za izvođenje ukrasa i njihovim odnosima prema originalnoj boji stijenke posude. Uzimajući u obzir boju osnove na kojoj su izvedeni ukrasi, te vrstu i kvalitetu boje upotrijebljene za izvođenje motiva, u ovoj skupini slikane keramike moguće je izdvojiti sljedeće varijante: A1a – Ukrasi izvedeni sjajnom smeđom bojom na svijetloj sivosmeđoj osnovi ; A1b – Ukrasi izvedeni različitim nijansama mat smeđe boje na svijetloj mat osnovi (bjelkastosivkastoj, žućkastosiv

Pelješac; špilja; prapovijest; neolitik; eneolitik; brončano doba

nije evidentirano