hrvatski

Pretrage limfocita u kliničkolaboratorijskoj praksi Testovi za ispitivanje funkcionalne aktivnosti limfocita

Opseg i kvaliteta laboratorijskog ispitivanja imunosnog sustava određeni su razvojem modernih tehnologija te otkrivanjem brojnih sastavnica složenog imunosnog odgovora. Za pretpostaviti je da će budući razvoj struke i novih tehnologija omogućiti još precizniji uvid u funkcioniranje imunosnog odgovora, a time i u mehanizme poremećaja imunosnog sustava. No, važno pitanje u tom procesu biti će kako prenijeti složene laboratorijske testove u rutinsku kliničkolaboratorijsku praksu. Drugim riječima, sve veći broj složenih imunoloških testova nameće potrebu za što racionalnijem odabirom testova koji će u svakom slučaju dati optimalnu informaciju. Laboratorijske pretrage imaju ključno mjesto u ocjeni imunosnog sustava i dijagnostici bolesti koje u svojoj osnovi imaju imunopatogenetski mehanizam. Ako izostavimo limfoproliferativne bolesti, najčešće indikacije za ispitivanje imunosnog sustava jesu primarni i sekundarni imunodeficijencijski sindromi (uključujući specifične virusne bolesti, kao npr. AIDS), stanja izmijenjene reaktivnosti imunosnog sustava (posebice autoimune bolesti) te klinička transplantacija tkiva i organa. Imunosnu reakciju čina brojna međudjelovanja stanica i topljivih tvari koje one pritom luče. Limfociti, aktivirani različitim poticajima luče veći broj citokina-limfokina: interleukine (IL) IL-2, IL-3, IL-4, IL-6, IL-8, IL-10, IL-12, IL-15, IFN-γ , TNF-β , koji aktiviraju stanice uključene u različite imunosne mehanizme. Citokini su lokalni medijatori, koji se luče na poticaj i brzo uklanjaju sa mjesta lučenja. Citokini se određuju u različitim tjelesnim tekućinama, iz supernatanata kultiviranih stanica, ili se određuje produkcija pojedinim limfocitom. Rabe se biološki i imunološki postupci, protočna citometrija i lančana reakcije polimeraze.

imunost; limfocit; citokin; limfokin

nije evidentirano