hrvatski

Otpor i predanje: Marulićevi nazori o autoritetu i posluhu

Poznato je da je sav Marulićev opus ukorijenjen u Svetom pismu i tradiciji, u kojoj je općeprihvaćen stav da se svatko treba pokoravati višim vlastima, “ jer nema vlasti osim od Boga. One koje postoje, od Boga su uspostavljene” (Rim 13, 1-2). Teološka je misao Adamovu neposluhu (čije su posljedice grijeh i propast, prokletstvo i smrt) suprotstavljala Kristovo podlaganje volji Očevoj (što je urodilo spasenjem i milošću). Pokornost je promicana kao vrhunska krepost: bogata monaška, a onda i redovnička tradicija pruža brojne primjere ostvarivanja toga ideala. Marulić je na tragu te tradicije ; i za njega je kršćanski ideal suobraziti se s Kristom (Ev 3, 24), a posluh je “ kripost sama” posluh starješinama jest kao posluh Bogu. No, to je stav na idejnoj i idealnoj ravni. Ima u njega enkomijastičkih izričaja o nositeljima autoriteta (duždevima, papama), međutim, kad veliča neku osobu na položaju, on u njoj zapaža vrlinu i doprinos općem dobru. Kad tome nije tako - a u njegovo je vrijeme renesansni individualizam zahvatio i Split i svjetovnost se uvukla u Crkvu - kao osviješteni humanist on zna poput pisaca satiričkih epigrama (paskvila) ili u prozi uputiti oštre i opominjujuće riječi - splitskim plemićima: Skupljajte se na vijeće, o općem se brinite dobru / Štujući zakone, red, čestitost, pravdu i riječ... a kršćanskim vladarima koji međusobno ratuju: Opametite se napokon, bezumnici. Istina, poticajno piše kako svećenicima valja iskazivati najveću čast jer su Kristovi namjesnici (Ins III, 5), ali isto tako od njih traži da se nad drugima ističu krepostima koliko ih nadmašuju ugledom i čašću. Očinskom strogošću proziva i kori redovnike zbog njihova vladanja prema svjetovnim uzancama. One pak koji stupaju u svećenički stalež kako bi prisvojili crkvena dobra te živjeli lagodno i raskalašeno prispodobljuje s licemjernim Judom (De hum) i pastirima koji za sebe uzimajući mlijeko i vunu od ovaca potkradaju gospodara (Par 42). Zna on sarkazmom ošinuti i konkretne osobe na visoku položaju. Upirući prstom u gramzivoga splitskog nadbiskupa Bartolomeja Averoldija piše: Pogledaj kako od sveca naš je različit Bartol: / Svetac zbog Krista je drân – Krista je odrao naš! Ne ustručava se raskrinkati hinjenu pobožnost ni samog pape: opisuje kardinala koji je živio čestito, skromno i pobožno dok nije postao papa, a onda se korjenito promijenio. Svoje ironične prikaze i pouke Marulić najčešće završava proročkom opomenom i osudom kazujući da su i podložnici i nositelji autoriteta u službi univerzalnih vrijednosti pa njegove misli i danas odišu aktualnošću i snagom.

Autoritet; Posluh; Krepost

nije evidentirano