hrvatski

Autobiografija pod pseudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia

Književnom opusu pisca, slikara i glazbenika Alberta Savinia (1891-1952) pristupa se u ovome radu kao jednome od radikalnijih primjera 20-stoljetnog raspršivanja autobiografskog diskurza, onkraj tradicionalnog žanra autobiografije, u kontekstu matične talijanske ali i svjetske književnosti. Kako bi se istaknuo otklon i eksperimentalna narav Saviniovih uporaba autobiografskog diskurza u njegovom formalno i tematski mnogolikom opusu, omjerava ih se s jedne strane o autobiografsku tradiciju i, s druge, o preoblike tradicionalnih autobiografskih modela u 20. stoljeću. Prvi je dio rada stoga posvećen promišljanju autobiografske tradicije u suvremenim pokušajima njezina teorijskog usustavljenja. Preispitane su opreke na kojima se takvi pokušaji uglavnom temelje: subjekt-objekt, Ja-Drugi, identitet-alteritet, individualno-univerzalno, zbilja-fikcija, original-kopija, antropocentrizam-lingvocentrizam, humanizam-determinizam, pri čemu je odbačena mogućnost formalnog, ideološkog i povijesnog ograničavanja manifestacija autobiografskog diskurza na jedan oblikovni i ideološki model (romaneskna struktura, prosvjetiteljska koncepcija pojedinca). Uvažavanjem svjedočanstava autobiografa kroz povijest i priklanjanjem Nietzscheovom shvaćanju subjekta i zbilje te performativnom modelu identiteta kod Judith Butler, sugerira se da se u autobiografskom diskurzu između polova u navedenim parovima uspostavljaju odnosi napetosti i međuovisnosti te da su oni kulturalno i diskurzivno konstruirani, budući da se niječe postojanje, ili barem spoznajna dohvatljivost, preddiskurzivne zbilje i supstancije. Autobiografija se u tom svjetlu razumijeva kao povlaštena izvedba identiteta, višestruko utemeljenog u alteritetu i nesvodivog na pretpostojeći original ili supstanciju. U okviru genoloških razmatranja, predlaže se model u kojem šire polje autobiografskog diskurza, supostavljenog literarnom, historiografskom i drugim vrstama diskurza, obuhvaća različite žanrove: autobiografiju u užem smislu, memoare, dnevnike, pisma i druge. Autobiografski je pritom referencijalni tip diskurza i ne sudjeluje nužno u literarnosti, pa stoga autobiografija u užem smislu nije književni žanr, nego povijesno povlaštena manifestacija autobiografskog diskurza. Utemeljenost potonjega u osobnom, individualnom izvorištu, za razliku od drugih tipova referencijalnih diskurza, nameće složeniji etički odnos u recepciji koji se oblikuje kao neodlučivost između istine i laži, zbog etičke zabrane osporavanja prava na osobnu istinu. Primjeri iz djela Alberta Savinia pokazuju kako se referencija može uspostaviti unutar intertekstualne mreže opusa preko autocitatnosti, umjesto da se utemeljuje u izvantekstualnim sferama, pri čemu autobiografska svjedočanstva imaju učinak destabilizacije fikcionalnog. Čin vlastitoga preimenovanja (Alberto Savinio pseudonim je Andree de Chirica) razmatra se u sklopu autorova etičkog naloga samostvaranja i samodostatnosti pojedinca kao preduvjeta etički poželjnoga uključivanja u zajednicu. Saviniovsko umnožavanje tekstualnih identiteta i shvaćanje supstancije kao mnoštvene omogućava naposljetku da se u njegovoj poetici prepozna približavanje performativnoj koncepciji identiteta.

autobiografija; autobiografski diskurz; subjekt; identitet; referencijalnost; intertekstualnost; autocitatnost; pseudonim; Savinio

nije evidentirano