Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 214054

Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize


Čengić, Drago; Aralica, Zoran; Derado, Dražen; Poljanec.Borić, Saša; Račić, Domagoj; Rogić, Ivan
Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize, 2005. (elaborat).


CROSBI ID: 214054 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize
(SMEs as actors of export potential of Croatian economy: final analyses)

Autori
Čengić, Drago ; Aralica, Zoran ; Derado, Dražen ; Poljanec.Borić, Saša ; Račić, Domagoj ; Rogić, Ivan

Izvornik
Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize ; Drago Čengić (ur.)

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, elaborat

Godina
2005

Ključne riječi
mala i srednja poduzeća; izvozni potencijal; hrvatsko gospodarstvo
(SMEs; export potential; Croatian economy)

Sažetak
I. Ova analiza imala je za cilj da identificira sadašnje stanje u pogledu sudjelovanja malih i srednjih poduzeća (dalje: MSP) u izvozu Hrvatske i identificira moguće strategije jačanja izvozne orijentacije među hrvatskim malim i srednjim poduzećima. Naša je polazna hipoteza tvrdila da, bez obzira na različite zapreke većoj izvoznoj orijentaciji hrvatskih poduzetnika i postojeći makroekonomski okvir, postoje brojni činitelji/faktori na mikro-razini, mezo-razini i makro-razini institucionalnog sustava kojima je moguće utjecati na veći izvoz hrvatskih malih i srednjih poduzetnika/poduzeća. Dakle, izvozni ‘ problem’ malih i srednjih poduzeća od samoga je početka shvaćen kao višedimenzionalan problem, koji zadire ne samo u ključna obilježja hrvatskoga gospodarstva već i samoga društva i njegovih ukupnih razvojnih potencijala. Kroz projekt dosegnuti zaključci relevantni za naumljeni cilj i svrhu projekta ostvareni su temeljem nekoliko podloga: a) uvodnim teorijskim, empirijskim i statističkim analizama u 2004. godini, b) zaključcima stručnih fokus-grupa u 2005. godini, c) prikupljanjem empirijskih podataka na uzorku od 535 mala i srednja izvozno orijentirana poduzeća, te d) teorijskim i istraživačkim radovima u ovome izvještaju. Smatramo da ovim radovima naša polazna hipoteza dostatno potvrđena! II. Analiza raspoložive statističke i druge sekundarne građe ( za razdoblje od 1997. do 2004. godine) upozorava na nekoliko važnih dimenzija hrvatskoga gospodarstva kad je riječ o malim i srednjim poduzećima. Prvo, značaj malih i srednjih poduzeća (MSP) ponajprije leži u njihovom broju (68 tisuća 2004. godine) ; tim brojem predstavljaju udio od gotovo 99% od ukupnog broja poduzeća. Ipak, ona zapošljavaju 'svega' 424, 8 tisuća radnika ili 52, 3% od ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Drugo, poslovanje s nekretninama (99, 6%) i hoteli i restorani (99%) jesu ona područja djelatnosti gdje su MSP imala najveći udio u ukupnom broju poduzeća u 2004. godini. Velika poduzeća (VP) su imala najveći udio u ukupnom broju poduzeća u opskrbi električnom energijom, plinom i vodom (13%), rudarstvu i vađenju (4, 3%) i prerađivačka industriji (3, 2%). Prerađivačka industrija (20, 4%), trgovina (12, 5%) i poslovanje s nekretninama (11, 0%) su područja sa najvećim udjelom u stvorenom BDP u Hrvatskoj u 2002., s tim da je došlo do smanjivanja udjela prerađivačke industrije u BDP. Ono je ponajprije rezultat dezindustrijalizacije, procesa koji je zadesio različite zemlje bez obzira na stupanj razvoja. Treće, od ukupnoga izvoza Hrvatske (41, 4 milijardi kuna u tekućim cijenama u 2003. godini), izvoz na razvijena tržišta (EU i ostalih razvijenih zemalja) je iznosio 61, 8%. To znači da je izvoz na ta tržišta porastao za gotovo deset postonih poena u odnosu na 1998. godinu, kada je dosezao 52, 4% od ukupnoga hrvatskoga izvoza. Izvoz Hrvatske u najvećoj mjeri otpada na prerađivačku industriju (94, 3%) a to znači da su ostale djelatnosti činile zajedno nešto više od 5% ukupnoga izvoza u 2003. Takav nalaz je značajna indikativna ocjena za donosioce odluka o politici MSP: on ukazuje na potrebu za ulaganjem dodatnih napora u stimuliranju razvoja MSP upravo u prerađivačkoj industriji, jer su ona – čini se - u stanju osigurati povećanje izvoza. Četvrto, analitički podatci upućuju na zaključak da se svaka treća kuna hrvatskoga izvoza u 2003. godini ostvarivala u Zagrebu (33, 0%), što ukazuje na izrazitu dominaciju grada Zagreba u izvozu u odnosu na ostatak Hrvatske. Koncentracija izvoza s obzirom na županije u Hrvatskoj se može potvrditi i činjenicom što je u šest županija ostvareno gotovo tri četvrtine ukupnog izvoza Hrvatske. To su ove županije: Grad Zagreb (33%), Istarska (12, 2%), Splitsko-dalmatinska (9, 1%), Osječko-baranjska (6, 9%) Varaždinska (6%) i Sisačko-moslavačka županija (6%). Peto, udio izvoza MSP u ukupnom izvozu je u porastu u poslijednjih šest godina promatranja (od 1998.– 2004. godine je zabilježen porast više od osam postotnih poena). No, mora se dodati i da je u posljednje dvije godine promatranja zabilježen blagi pad za gotovo četiri postotna poena. I o tome bi trebalo voditi računa u institucijama zaduženima za razvoj poduzeća i poduzetništva. III. Analiza poduzeća rasta u našem uzorku izvoznih poduzeća pokazala je da je to relativno heterogena skupina i da ju je teško jednoznačno odrediti. To ukazuje na prilike u gospodarskom i društvenom okruženju, odnosno specifične čimbenike rizika, troškova i prilika za ostvarenje profita. Stoga su poduzeća sa ambicioznim poslovnim strategijama temeljenima na inovacijama, konkurentnosti i izvoznoj orijentaciji opterećena višim razinama rizika i troškova. No, temeljem generaliziranih uvida može se ustvrditi da u našim prilikama najveće šanse za rast imaju ona hrvatska mala i srednja poduzeća koja: ▪ djeluju u prerađivačkoj industriji i/ili uslugama na srednjim i višim tehnološkim razinama ▪ vlasništvo su individualnih poduzetnika (ili skupine poduzetnika) koji su prepoznali poslovnu priliku ▪ nerijetko su vođena u skladu s načelima 'prosvijećenog' paternalizma ▪ proizvode specijalizirana kapitalna i trajna potrošna dobra kojima opslužuju specifične tržišne niše ▪ izvoze samostalno ▪ prodaju proizvode izravno specijaliziranim potrošačima posebnih proizvoda ▪ ostvaraju partnerske odnose s inozemnim poduzećima ▪ inoviraju proizvodni asortiman uključivanjem proizvoda s većom dodanom vrijednošću ▪ provode vlastito istraživanje i razvoj i/ili ostvaruju suradnju na razvoju proizvoda ▪ koriste suvremene tehnologije (ali ne reduciraju svoje inovacijske aktivnosti na nabavu tehnologije) ▪ ulažu u marketing između 3 i 5% ukupnog prihoda. Takva poduzeća trebaju postati jedna od ključnih ciljnih skupina politike razvoja poduzetništva, koju treba pratiti i razvoj općenitih uvjeta za poduzetništvo, koji su se pokazali izrazito ograničavajućima i za nova poduzeća i za strateški preusmjerena poduzeća s potencijalom rasta. IV. U odnosu na ukupna mala i srednja poduzeća širom zemlje, poduzeća iz našega uzorka iskazuju značajnu izvoznu orijentaciju: prosječan udjel inozemnih tržišta u prodaji iznosi 45%! Ovaj podatak potvrđuje teorijska očekivanja prema kojima poduzeća koja uživaju prednosti većih lokalnih tržišta brže rastu i imaju manju sklonost izvozu. Također, potvrđen je i snažan gravitacijski uzorak trgovine malih i srednjih poduzeća, posebno na nivou regija. Ova poduzeća izvoze uglavnom gotove proizvode (potrošna dobra), relativno niske dodane vrijednosti i temeljem korištenja 'standardne' tehnologije. Prema ocjeni samih poduzetnika, najveća konkurentska snaga analiziranih poduzeća proizlazi iz povoljnog odnosa cijene i kvalitete, stanje proizvodne tehnologije nije zadovoljavajuće sa stajališta razvojnih ciljeva. Analiza odnosa između izazova globalnoga tržišta (globalizacije u neposrednom okruženju) i razvojnih potencijala malih i srednjih poduzeća pokazuje da osnovni nedostatak malih i srednjih poduzeća (ostvarivanje snažnije izvozne ekspanzije!) proizlazi iz njihove veličine, ali i iz drugih uvjeta poput veličine i stupnja razvijenosti tržišta sa kojega dolaze. Iako mala i srednja poduzeća u pravilu ne stvaraju značajne izvozne učinke sa aspekta nacionalnog gospodarstva, za njih izvoz predstavlja značajni izvor prihoda i uvjet rasta i razvoja u dugom roku. I naši podatci potvrđuju da su osnovni problemi malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj povezani s nedostatnom financijskom i institucionalnom potporom države u ostvarivanju njihovih poslovnih ciljeva. Da bi se iskoristile prednosti organizacijske fleksibilnosti malih i srednjih poduzeća, potrebno je, naime stvoriti uvjete u kojima će ona moći postići fleksibilnost što zahtijeva postojanje razrađenih programa financiranja (npr. inoviranja, izvoza i sl.), kao i kontinuiranu promociju njihovih poslovnih mogućnosti na međunarodnom planu i pomoć u dolaženju do tržišnih informacija. Unatoč problemima, hrvatsko malo gospodarstvo nalazi se od kraja 90-ih godina na uzlaznoj putanji o čemu svjedoči rast zaposlenosti, prihoda i dobiti, kao i optimistične ocjene o povećanju dobiti i planovima za ulaganja u narednim godinama. V. Analiza institucionalnih izvoznih infrastruktura u odabranim europskim zemljama pokazuje dvije važne stvari. Prvo, stimuliranje izvoza kroz jaku institucionalnu podršku postoji i u tzv. staroj (EU 15) i u novoj (tranzicijskoj) Europi. U oba dijela Europ različite mjere države osobito se usmjeravaju na sektor malih i srednjih poduzeća. Razlog za to leži u činjenici da i u tradicionalnim i u tranzicijskim ekonomijama, mala i srednja poduzeća čine organski dio ekonomske strukture koja nastaje na tržišnim osnovama. Stoga se na Zapadu ona podržavaju zato da bi razvijala nacionalnu konkurenciju multinacionalnim kompanijama, dok se na Istoku kontinenta ona podržavaju zato da bi preuzimala ekonomske funkcije, oslabljenih, strukturno i sektorski neprilagođenih bivših velikih socijalističkih poduzeća. U oba se slučaja, pak, njihov rast podržava radi podrške zapošljavanju radno sposobnog stanovništva. Drugo, organizirana institucionalna podrška izvozu donosi rezultate kako u razvijenim tako i tranzicijskim ekonomijama. Financijski pokazatelji, primjerice u Nizozemskoj, ukazuju na ogroman rast trgovinske razmjene u posljednji 20 godina u ovoj zemlji. Ista se dinamika primjećuje u Češkoj, ali, dakako s određenim vremenskim pomakom, jer se učinci aktivnih izvoznih mjera, koje su se počele provoditi od 1997. godine na dalje, pokazuju u trgovinskoj bilanci od 2004. godine. Rezultati našega istraživanja sugeriraju potrebu ubrzane izgradnje državnih institucija koje podržavaju izvoz. U tom se smislu identificiranje manjka institucionalne kompetencije nužne za podršku izvozu može se smatrati jednim od ključnih nalaza provedenog istraživanja. Zabrinjavajuće je da većina odgovora koji se odnose na ocjenu performansi pojedinih institucija koje se bave podrškom izvozu ne donose pozitivnu ocjenu njihove efikasnosti. Također, važno je upozoriti na visoke korelacije koje se pojavljuju između potrebe za kompetentnom i profesionalnom administracijom i općom poslovnom edukacijom poduzetnika u malim i srednjim poduzećima. Ovi nalazi upućuju na potrebu jače komunikacije između državne uprave i privatnog sektora u Hrvatskoj te ubrzanog razvoja sinergije u radu, kako bi se dostigli, već uspostavljeni institucionalni standardi koji postoje u tranzicijskoj Europi. Treće, podrška izvozu nužno podrazumijeva i razvoj instrumentarija za podršku rasta stranih investicija, i ostvarivanje monetarne stabilnosti. Zbog toga institucije koje podržavaju izvoz malih i srednjih poduzeća uvijek postoje u ‘ trolistu’ s: a) garancijskom agencijom, b) agencijom za promicanje stranih ulaganja. Ovaj « ; institucionalni trolist» ; je aktivan kako na zapadu tako i na istoku kontinenta, što su pokazale analize češkog i nizozemskog primjera, donesene u ovom radu. Analiza češkog institucionalnog ustroja povezanog s izvozom pokazala je jaku prointegracijsku orijentaciju sustava te potpunu orijentaciju na slobodan protok informacija. U tom je kontekstu važno upozoriti da obrada gospodarskih informacija koja podrazumijeva i inventarizaciju ulagačkih potencijala u zemlji (definiranje tzv. zelenih i smeđih projekata u potpuno riješenim pravnim okvirima) predstavlja temeljno institucionalno dostignuće. S druge strane, analiza nizozemskog primjera upućuje na zaključak da razvoj institucionalne podrške izvozu ne jenjava niti u kontekstu europskih integracija niti u kontekstu globalizacije. Ono na što se može skrenuti pozornosti je strukturna usmjerenost nizozemskih institucija na privlačenje kapitala u sektore istraživanja i razvoja te na razvoj visokoproduktivnih radnih mjesta. VI. Analiza modernoga državnoga intervencionizma, sadašnjih i budućih strategija poslovanja poduzeća iz uzorka, te mišljenja ispitanika o potrebnim mjerama države za jačanje izvoznih prihoda ukazuje na nekoliko važnih pouka za moguće djelovanje države u ovome području. Prvo, imajući u vidu 'komparativne nedostatke' malih i srednjih poduzeća, njihova strategija internacionalizacije trebala bi se temeljiti na proizvodnji usko specijaliziranih i kupcima posebno prilagođenih proizvoda (što zahtjeva specifična znanja i naprednu tehnologiju) sa kojima bi popunjavali 'uske' tržišne niše. Izbjegavanjem proizvodnje 'standardnih' proizvoda u kojima je izražena ekonomija obujma, mala i srednja poduzeća moći će izbjeći snažne konkurentske pritiske na međunarodnim tržištima. Internacionalizacija poslovanja može se ostvariti i posredno, tj. putem strategije podugovaranja. Prednosti podugovaranja proizlaze iz stvaranja stabilnih i dugoročnih poslovnih odnosa u kojima mala poduzeća mogu ostvariti zavidan rast i uživati u spillover-efektima poput stjecanja novih tehnoloških i upravljačkih znanja. U suvremenim uvjetima globalizacije, podugovaranje se čini kao pogodno rješenje za sve tranzicijske zemlje, pa tako i Hrvatsku. Preduvjet uspješne strategije internacionalizacije je stalno unaprjeđivanje konkurentskih prednosti malih i srednjih poduzeća putem stvaranja uvjeta za njihovo vertikalno integriranje, tj. formiranje proizvodnih cluster-a. Drugo, pro-izvozni državni intervencionizam na strateškoj intervencionističkoj razini mora voditi računa da konkretne, izvozno orijentirane mjere moraju biti načelno tržišno neutralne, podsticajne za poduzeća, ali i za šire razvojne ciljeve društva. Treće, anketirani vlasnici i menadžeri izvozno orijentiranih poduzeća zalažu se za diferencirane i tipovima poduzeća i poduzetnika (‘ krojački’ ) primjerene nacionalne strategije za povećanje izvoza. Po njima bi država svojim mjerama posebno trebala podržavati: a) strategije samostalnog izvoza pojedinačnih poduzeća, u dogovoru s konkretnim poduzećima ; b) izraditi posebnu strategiju povećanja izvoza uz vodstvo državne agencije za izvoz, zadužene za promociju izvoza i nalaženje inozemnih poslovnih partnera ; c) na trećem se mjestu preporuča strategija okupljanja oko vodećega izvoznika u grani/djelatnosti. Četvrto, bez obzira o kojoj je strategiji poticanja izvoza riječ, u svakoj od njih mora se voditi računa gdje leže ključne zapreke većem izvoznome prihodu malih i srednjih poduzeća. Njih treba rješavati zasebno u svakoj od naznačenih strategija za jačanje izvoznoga potencijala malih i srednjih poduzeća. Ključna sadržajna područja državnih mjera za poticanje izvoza su po ispitanicima: 1) Mjere za brže pronalaženju distributera i poslovnih partnera za izvozne proizvode ; 2) Mjere za stjecanje tehničke kompetencije za komunikaciju sa stranim tržištem i rukovođenje izvoznim poslovanjem ; 3) Mjere za pojednostavljenje izvozne dokumentacije i procedura u državnoj upravi ; 4) Mjere za jače financiranje izvoza i osiguranja jamstava za izvozne poslove, te 5) Mjere za proizvodnju boljega izvoznoga proizvoda i povećanje proizvodnih kapaciteta. Peto, iako su ovdje naznačene određene strategije i sadržaji gdje bi trebali raditi zajedno (ponajviše) poduzetnici i država, nema čarobnoga štapića kojim bi se konkretne mjere proizvele i primjenile preko noći. One traže sustavan rad stručnjaka u oba spomenuta partnerska sektora, i to na duže vrijeme. Da se ne bi opet dogodilo da svaka vlada iz početka radi neke nove mjere za poticanje izvoza malih i srednjih poduzeća. A ta je praksa, kako znamo, do sada donijela malo korisnoga i državi i izvoznicima! VII. Analiza odnosa društva i gospodarstva pokazala je da su pitanja rasta poduzeća i pro-izvoznoga poslovnog ponašanja duboko utkani u kulturnu strukturu društva. Prvo, u zapadnim se društvima racionalnost kao takva oblikuje u horizontu modernizacije. Središnji učinak modernizacije je akumulacija viška mogućnosti kao "prirodnog" okvira autonomije, s pomoću koje se sudionici modernog društva konstituiraju i legitimiraju. Na toj podlozi oblikuje se i horizont razmjenjivosti dobara, koji, povratno, utječe na procese njihove proizvodnje. To je pojednostavljena osnova gospodarske modernizacije i stvaranja dobra kao "dodane vrijednosti". Rodno mjesto te osnove je kulturni sektor: bez njega se ne može uspostaviti potrebna racionalnost gospodarskih sudionika. Drugo, u hrvatskom je gospdodarstvu iz te perspektive prepoznatljivo šest osnovnih tipova poduzetnika. To su: vodoravni kapitalist ; štreber ; rentijer ; grabežljivac ; misionar ; faustovski tip. Vodoravni kapitalist svoje djelovanje organizira kao nadoknadu za štete nanesene mu u totalitarnom razdoblju, tijekom socijalizma. Dakle, on i nije orijentiran modernizacijski nego traga za pravednom prerazdiobom dobara. Štreber svodi svoje ponašanje na recepciju standarda i procedura "izvana". Rentijer i grabežljivac nisu zainteresirani za modernizaciju jer ona rentijera briše, a grabežljivca delegitimira. Samo dva tipa prisutna u hrvatskom gospodarstvu oblikuju racionalnost dugoročno sposobnu za gospodarske uspjehe, dakle, misionar i faustovski tip. Teškoća je u tomu što na metarazini nema inicijativa i procesa potrebnih za jasnije uobličavanje likova modernizacijske granice, kao ni saveza potrebnih za trajnu socijalnu potporu odabranim likovima modernizacije. Zato spomenuti tipovi gospodarskih sudionika ne mogu optimizirati svoje mogućnosti. Mjera njihove zapriječenosti je, za pravo, stvarna mjera veličine unutrašnjih blokada hrvatskog gospodarstva. Sve one mjere, autorizirane od bilo kojega meritornog sudionika gospodarskoga i kulturnoga sektora – a koje bi mogle jačati broj poduzetnika-misionara i poduzetnika ‘ faustovskog tipa’ , ujedno pridonose rušenju tih unutrašnjih blokada hrvatskoga gospodarstva.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Ekonomija, Sociologija



POVEZANOST RADA


Projekti:
0194003

Ustanove:
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb


Citiraj ovu publikaciju

Čengić, Drago; Aralica, Zoran; Derado, Dražen; Poljanec.Borić, Saša; Račić, Domagoj; Rogić, Ivan
Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize, 2005. (elaborat).
Čengić, D., Aralica, Z., Derado, D., Poljanec.Borić, S., Račić, D. & Rogić, I. (2005) Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize. Mala i srednja poduzeća kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: završne analize ; Drago Čengić (ur.). Elaborat.
@unknown{unknown, year = {2005}, keywords = {mala i srednja poduze\'{c}a, izvozni potencijal, hrvatsko gospodarstvo}, title = {Mala i srednja poduze\'{c}a kao akteri izvoznoga potencijala hrvatskoga gospodarstva: zavr\v{s}ne analize}, keyword = {mala i srednja poduze\'{c}a, izvozni potencijal, hrvatsko gospodarstvo} }
@unknown{unknown, year = {2005}, keywords = {SMEs, export potential, Croatian economy}, title = {SMEs as actors of export potential of Croatian economy: final analyses}, keyword = {SMEs, export potential, Croatian economy} }




Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font