hrvatski

Platonova spilja (Država VII. 514a-517e) i ikonografija Rođenja Isusa.

Platonova spilja (Država VII. 514a-517e) i ikonografija Rođenja Isusa. Jedna od najpopularnijih filozofskih slika, Platonova spilja, imala je &raquo ; ; duboki utjecaj na većinu pisaca u helenističkoj tradiciji, kršćana i ne, ali i znatno dulje&laquo ; ; (Meredith, 1993.). Skicirana ukratko, ona poziva čovjeka da si predoči spilju u kojoj je cijeli ljudski rod osuđen na tamu, bez sunčeva svjetla, a jedino što vide su sjenke na zidu koje im poput projekcije prikazuju drugi hodajući s različitim predmetima pred ognjem, jedinim izvorom svjetla. Sužnji za sjenke misle da su stvarnost, a kad bi se neki oslobodio sužanjstva i uspeo prema suncem obasjanoj vanjštini, i vidio stvarne ljude i predmete, mislio bi da su sjenke koje je do tada gledao istinitije. Platonizam je dočekao kršćansku eru, a novoplatonizam (Amonije, Plotin) u III. st. ušao u otvoreni sukob poganstva s kršćanstvom, pa ipak se na to veliko filozofsko naslijeđe naslanjaju i prvi kršćanski teolozi i filozofi, primjerice, sv. Augustin (354. – 430.). No kako se kršćanska ikonografija veže s poganskom filozofskom tradicijom? U vrijeme prijepora s arijanskim krivovjerjem (arijanizmom), po kojemu Sin Božji nije istobitan s Ocem, ikonografski je oblikovana tema Rođenja Isusova. Aleksandrijski svećenik Arije, njegovi učenici i sljedba osuđeni su na prva dva ekumenska sabora, Nikejskom (325.) i Carigradskom (381.). Jedan od sudionika sabora u Carigradu bio je i crkveni učitelj, carigradski patrijarh, sv. Grgur iz Nazijanca (oko 329. – oko 389.). U svojim propovijedima on opisuje Boga kao &raquo ; ; najjasniju i najstvjetliju stvarnost, koja u svojoj jasnoći nadmašuje svu materijalnu i nematerijalnu stvarnost&laquo ; ; , u čemu otkriva platonistički obrazac (Meredith piše konkretnije o Origeninu utjecaju). No još je zanimljiviji i začudniji njegov suvremenik, crkveni otac i biskup Grgur iz Nise u Kapadociji (oko 335 – oko 395.). On opisuje kako je Bog je uzeo ljudsku narav, &raquo ; ; kao sunce koje dolazi boraviti u mračnoj spilji.&laquo ; ; [ο ι   ό ν τ ι ς ‘ ή λ ι ο ς ε  ν γ ν ο φ ώ δ ε ι σ π η λ α ί ω ], a u pohvalnoj pjesmi prvom mučeniku (Enkomij sv. Stjepanu) piše da je Bog sišao (‘ π ε ρ χ ό μ ε ν ο ς ) u spilju (σ π ή λ α ι ο ν ) života za naše dobro. I u Svetom pismu, u Ivanovu evanđelju pojavljuje se opozicija svjetla i tame (&raquo ; ; I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.&laquo ; ; Iv 1, 5), ali ne i tada već stoljećima stara filozofska slika spilje, svjetlosti i spoznaje. Atensku filozofsku školu – u kojoj je poganski novoplatonizam doživljavao vrhunce s Plutarhom i Proklom – ukinuo je car Justinijan 529. godine, ali je Platonovo naslijeđe povjereno arapskim i židovskim filozofima, s kojima se vratilo u Europu. Pod okriljem vladajuće skolastike, za ljubav filozofije, preživijelo je srednjovjekovlje do prijevoda Plotina i Prokla na početku XV. stoljeća, kada je oživljeno oduševljenjem humanista. Platonov se utjecaj i dugi rep njegove uspješne slike o spilji uvijek razmatra u okvirima filozofskoga i teološkoga naslijeđa, a ovaj rad pokušava upozoriti na ikonografske osobitosti rješenja Rođenja Isusova – a pogotovo istinosne razine pridane svjetlu i tami te rođenju Logosa u spilji – u slikarstvu od Duccia i Giotta početkom Trecenta pa čak do slavnoga Mističnoga Rođenja Sandra Botticellia (oko 1500.). Te su značajke osobito naglašene u Paola Veneziana, i u slikarstvu XIV. stoljeća tra Oriente e Occidente, kako je glasio podnaslov izložbe iz 2002. godine.

ikonografija; rođenje Isusa; spilja; Platon

Sažetci predavanja sa simpozija su umnoženi, a ne tiskani, zbog toga nedostaje izdavač.