hrvatski

Crnogorska dijaspora u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću. Crnogorski jezik i njegova norma u kontekstu romanskog prostora

Crnogorska dijaspora u Istri u 17. i 18. stoljeću.(crnogorski jezik i njegova norma u kontekstu romanskog prostora. Stoljetna borba za pravo na uporabu crnogorskog jezika u liturgiji) Autor se u ovom prilogu proučavao pitanje naseljavanja, udomljavanja i opstanka jedine crnogorske "autohtone" zajednice u Republici Hrvatskoj. Ona je kroz tri i pol stoljeća uspjela sačuvati osnovne odrednice izvornog zavičaja. Formalni život ove crnogorske dijaspore započinje u Peroju aktom investiture 26. studenoga 1657. godine izdane od Jerolima Priulia, rašporskog kapetana i podestata iz Buzeta, inače vrhovnog mletačkog službenika zaduženoga za pitanja kolonizacije u Istri. Već u samom uvodu ovog pravnog dokumenta naveden je ključ za razumijevanje svih pitanja kojima se otvara srž problema. Tu stoji jasno napisano područje s kojega dolaze obitelji, "...venute da Montenegro paese Turchesco...". Autor ukazuje kako je ovo stožerna činjenica koja objašnjava sam čin preseljavanja ove crnogorske zajednice i njen opstanak na Istarskom poluotoku. Poznato je da Crna Gora u to vrijeme nema međunarodno priznati subjektivitet jer se nalazi u sklopu državnog teritorija, ali je razina njene nacionalne integracije na takvom stupnju da su je morali uvažiti i međunarodni činitelji. Mletački službenik iz Kotora Francesco Consolich koji je sastavio tzv. "Perojsku povelju", povijesno-pravni dokument, izvanredno poznaje stvarnu situaciju u neposrednom okruženju, pa s razlogom ovu skupinu ljudi navodi kao pripadnike države Crne Gore, premda formalno o sastavu otomanske države. Nacionalna integracija je na takvom stupnju da se lako može identificirati i po jeziku. Perojski primjer je za to najveća potvrda. U Peroj ne dolaze obitelji iz istog ili bliskog susjedstva. Struktura tih dobjeglica je sociološki, genetski i antropološki ali i uže zavičajno vrlo složena. Ima tu trgovaca, poljodjelaca, svećenika, vojnika, primoraca, gorštaka, građana i seljaka, turskih ili mletačkih podanika, katolika i pravoslavaca. Međutim, ono što ih osim prostora veže jest njihov standardni govorni idiom kojim se uglavnom svi služe, i kojeg su usprkos svim poteškoćama u procesu akulturacije uspjeli sačuvati do današnjih dana. Naime, njihovo novo odredište Peroj se nalazi smješten u istro-romanskoj potkovi između Rovinja, Bala, Vodnjana i Galižane s jedne te Fažane i Pule s druge strane. Stoga se govorna komunikacija Crnogoraca i njihove sjeverozapadne okolice (Rovinj, Bale, Vodnjan) već u startu odvija preko posrednika dok se ona s juga (Pula i Fažana) najvjerojatnije ostvaruje onom mletačkom varijantom kakva je bila u uporabi u provinciji Dalmaciji. Zavičajni govor (zetski) zadržan je samo na razini intimne komunikacije i u dijelu liturgije koja se povremeno skrovito održavala po kućama ili improvizirano u grčkoj crkvi Sv. Nikole u Puli. Vitalnost jezika održavana je vitalnim održavanjem intenzivnih veza matičnim zavičajem. One idu dvama pravcima - kopnenim pravcem kroz crkveni ustroj (Plaški, Gomirje, Krka i dalje na Cetinje) i morskim kroz pomorstvo i trgovinu (od Trsta do Boke Kotorske). Ipak, u službenim dokumentima civilne ili crkvene administracije( matične knjige, izvješća "ad limina", kupoprodajni ugovori, noratski spisi, oporuke i sl.) oni se svrstavaju u skupinu "gente illirica di rito greco" ili čak "nazione greca" koji se služe ilirskim jezikom "linqua illirica utuntur".

crnogorski jezik; norma; romanski prostor

nije evidentirano