hrvatski

Međukulturalna kompetencija u nastavi hrvatskoga kao stranoga jezika

Neosporna je činjenica da svako učenje, odnosno poučavanje stranoga jezika podrazumijeva i, izravno ili neizravno, učenje o kulturi, odnosno usvajanje osnovnih kulturnih činjenica presudnih za snalaženje i preživljavanje u zemlji u kojoj se govori J2. Različite skupine učenika (potomci hrvatskih iseljenika, privremeni ili trajni useljenici u Hrvatsku, studenti nekih američkih programa itd.) hrvatski kao strani uče ponajprije kako bi njime komunicirali u svakodnevnome životu. A da bi se jezikom služilo na odgovarajući način, nužno je, osim jezične, postići i međukulturalnu kompetenciju. Stoga bi učenje o navikama, pravilima ponašanja, običajima i sl. trebalo činiti jednako važnu sastavnicu nastave kao i gramatika ili pisanje. Jer, nepoznavanje pravila ponašanja u određenim situacijama može jednako često, ako ne i češće, biti uzrokom nesporazuma kao i pogrešna uporaba padežnih nastavaka. Zapravo se čini da je određenu međukulturalnu kompetenciju nužno postići i prije jezične, jer je često nužna već pri prvome susretu s hrvatskom kulturom. U ovome se radu raspravlja o važnosti međukulturalne kompetencije, o mogućnostima njezinoga razvoja u nastavi hrvatskoga kao stranoga jezika te posebno o mogućnostima uključivanja učenja kulture i o kulturi već na početničkim stupnjevima učenja jezika, ali i o poteškoćama koje se pri tome mogu pojaviti.

hrvatski jezik; drugi jezik; strani jezik; međukulturalna kompetencija

nije evidentirano