hrvatski

Vražja posla na europskoj srednjovjekovnoj pozornici

Ovelik korpus sačuvanih srednjovjekovnih tekstova svjedoči da su scenski đavli, kao i njima bliski zli anđeli te personificirani smrtni grijesi i poroci, od samih početaka religiozne drame zaposjedali srednjovjekovnu pozornicu širom Europe, revno šećući njome zaogrnuti različitim stilskim predznacima i dramaturškim i izvedbenim funkcijama, ne zazirući pritom ni od koje teme ili žanra. Niti su se ustručavali preuzeti ulogu kotača zamašnjaka dramske radnje, niti su se skanjivali uletjeti na scenu kao dekorativni i retardacijski element koji će scensku napetost dokidati ili umirivati. Činili su to u doista zavidnom broju inačica, pa se na srednjovjekovnim pozornicama vrag mogao pojaviti i kao uglađeni retoričar ili surovi despot, i kao maliciozni spletkar ili benevolentniji šarlatan. Kako su scenske đavle često pratili razni scenski efekti, vatra, dim, eksplozije i buka te brojni intrigantni, zastrašujući i/ili smiješni kostimi i rekviziti, čini se da je u srednjovjekovnog gledatelja čežnja za spektaklom i utjelovljenjem zla i nadnaravnog uopće bila podjednako jaka. Vizualnu ekstravagantnost vragova pratila je i ona retorička, a njegov se stilsko-izražajni raspon kretao od laske i jezičnih bravura do niskog i kolokvijalnog govora, te se njihova uloga znala svoditi i na čistu gestualnu ekspresivnost, neartikulirane povike i karnevaleskno lakrdijanje. Srednjovjekovna dramaturgija umnogome se oslanjala na načelo antiteze, pa su đavli nerijetko tvorili komičnu, parodijsku, izokrenutu i dinamičnu scensku opoziciju smirenosti i uzvišenosti držanja, ponašanja i govora Isusa i ostalih pravednika te božanskih zastupnika na zemlji, kao i vjerskog, etički ozbiljnog djela drame. Opisivanjem ili demonstriranjem paklenih muka koje predstoje zlim i nepravednim, izravnim adresiranjem publike i scenskim zalaženjem među nju, izazivali su đavli snažne emocionalne reakcije, strah i ganuće u općinstvu. Pa iako preciznih i opipljivih arhivskih podataka o tome kakvi su đavli nasmijavali ili strašili hrvatsku srednjovjekovnu publiku nema, već se na temelju dostupnih tekstualnih indikacija o semantičkim implikacijama, naravi, funkciji, izgledu te efektima koji su pratili hrvatske scenske đavle može ustvrditi kako su naši Lučiferi i Satanasi ravnopravno participirali u vražjim poslima na europskoj srednjovjekovnoj pozornici.

srednjovjekovna drama; srednjovjekovno kazalište; scenski đavli

nije evidentirano