hrvatski

Sportska arhitektura u Zagrebu Geneza sportskih lokacija i prostora

U drugoj polovici XIX. stoljeća jačaju i naglo se razvijaju industrijska proizvodnja, trgovina, promet i bankarstvo koji izrazito utječu na razvoj, izgled i način života grada Zagreba. Početak ubrzane industrijalizacije te bujanje i jačanje državnog aparata potaknuo je razvoj školstva i kulturnih institucija, ali i različitih sadržaja za slobodno vrijeme, pa tako i sporta. Neizgrađeni, neprofitabilni gradski prostori namijenjeni druženju, šetnjama, igri, sportu i rekreaciji počinju se, najčešće neplanirano, inicijativom sportskih entuzijasta, oblikovati na prijelazu XIX. i XX. stoljeća. Plivanje u savskim rukavcima i klizanje na zaleđenim jezerima u gradskoj okolici, kao spontane sezonske rekreacijske aktivnosti, javljaju se nešto ranije, polovicom XIX. stoljeća. Međutim, od 1874. godine, prijelomne godine u kojoj se počinju osnivati brojna sportska društva u kojima se Hrvati, osim tjelesne rekreacije, bore i protiv mađarizacije, sport ulazi u građansku svijest kao potreba modernog čovjeka i njegova sadržajnijeg života. Regulatorne osnove za grad Zagreba izrađivane u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća, u doba kada se počinje javljati sportska aktivnost, gotovo se uopće nisu bavile sportskim sadržajima već su tek priznavale zatečeno stanje. Sportu namijenjeni dijelovi grada, vanjska igrališta ili gimnastičke dvorane, na tim se planovima gotovo ne spominju, samo se utvrđuje postojeće stanje. Sportski se sadržaji najčešće javljaju spontano, inicijativom sportskih društava ili zainteresiranih pojedinaca na tadašnjim gradskim rubnim područjima. Izgradnjom i širenjem grada sportski su tereni uklopljeni u gradsko tkivo, ali su većinom zadržali svoj sportski karakter. SPORTSKI PROSTORI U ZAGREBU Sustavnim višegodišnjim istraživanjem sportske arhitekture u Zagrebu u sklopu znanstvenoistraživačkoga projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske, koji se već više od dvadeset godina odvija na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, uočena je grupiranost sportsko-rekreacijskih sadržaja na nekim gradskim područjima. Ovom je monografijom obuhvaćeno pet prostora u Zagrebu čiji se arhitektonsko-urbanistički razvoj odvijao u drugoj polovici XIX. i u XX. stoljeću. To su: - Zapadni i Južni perivoj (danas Mažuranićev i Marulićev trg te područje uz Mihanovićevu ulicu), - Srednjoškolsko igralište - nekadašnja Elipsa (parcela ograničena Rooseveltovim trgom, Klaićevom, Kačićevom i Kršnjavijevom ulicom), - sportsko-rekreacijski tereni na visoravni Šalata, - sportsko-rekreacijski tereni Maksimira i Svetica, - područje uz rijeku Savu. Uz urbanističko-arhitektonske utjecaje na oblikovanje svakog pojedinačnog područja od njegova nastanka do eventualnog nestanka ili do sedamdesetih godina XX. stoljeća, posebno se analizirao utjecaj sporta i njegovih specifičnih zahtjeva na prostorno oblikovanje. ZAPADNI I JUŽNI PERIVOJ Prema ideji arhitekta Milana Lenucija aksijalna postava slobodno stojeće zgrade Hrvatskoga sokola nasuprot zgradi Sveučilišta 1883. godine odredila je oblikovanje budućeg Trga Mažuranića: umjesto guste blokovske izgradnje karakteristične za kraj XIX. stoljeća ostavljen je slobodan prostor tada namijenjen vanjskim sportskim igralištima koji je naslijeđen sve do danas. Time je sportu namijenjena građevina, izvedena prema projektu Aleksandera Seća i Ferdinanda Kondrata, ostvarila prostorne odnose slične onima na Istočnome perivoju: umjesto izgrađenoga gradskoga stambenog bloka rađa se trg koji slijedi model oblikovanja kontinuiranog slijeda perivoja, oblikujući perivojski okvir Donjega grada (Zagrebačku zelenu potkovu). Južno od zgrade Hrvatskoga sokola, na neizgrađenim livadama današnjih Trgova braće Mažuranić i Marka Marulića, uređuju se vanjski sportski tereni: sokolsko vježbalište, nogometno igralište i teniski tereni ljeti, odnosno klizalište na istome mjestu zimi. Na dijelu Južnoga perivoja, istočno od Botaničkoga vrta, sportski tereni namijenjeni također tenisu, nogometu i klizanju, nalaze se sve do 1925. godine. Međutim, reprezentativna javna izgradnja: Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1913.) i fakultetski zavodi na Marulićevu trgu (1913. i 1926.) te hotel Esplanade (1925.) i zgrada socijalnog osiguranja (1928.) u Mihanovićevoj ulici, posve je potisnula sportske sadržaje s toga područja te on gubi svoj nekada vrlo jak sportsko-rekreacijski karakter. Uostalom, širenjem grada sportski se sadržaji najčešće potiskuju na vanjske, rubne zone ili ostaju tek perivojne oaze u gusto izgrađenome gradskom tkivu. SREDNJOŠKOLSKO IGRALIŠTE - NEKADAŠNJA ELIPSA Iako su se nekadašnji Zapadni perivoj i Elipsa nalazili u neposrednoj blizini, dijelila ih je samo Savska cesta, razvoj im je tekao neovisno jedan od drugoga. Srednjoškolsko je igralište oblikovano na temelju prvoga pozivnoga međunarodnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja provedenog u Hrvatskoj. Dalekovidnim natječajnim programom dr. Izidora Kršnjavoga za školski forum na Rooseveltovu trgu predviđeni su, uz ostale sadržaje, velika moderna zatvorena gombaonica i otvorena vanjska igrališta koja su prerasla u današnje svakodnevno intenzivno korišteno Srednjoškolsko igralište. Gimnastička je dvorana izgrađena 1894. godine u klasičnome obliku grčkoga hrama prema projektu arhitekta Kune Waidmanna. Izgradnjom Sokolskoga doma s gimnastičkom dvoranom prema projektu arhitekta Egona Steinmanna 1933. godine na zapadnome rubu te velike gradske parcele i uređenjem Srednjoškolskog igrališta dvije godine kasnije, završeno je oblikovanje rekreacijskog područja koje je i do danas, premda u središtu grada, zadržalo svoju sportsku namjenu. Srednjoškolsko je igralište sa svoje dvije gimnastičke dvorane najvećim dijelom, za razliku od ostalih sportsko-rekreacijskih prostora u Zagrebu, ipak oblikovano na temelju arhitektonsko-urbanističkih planova. U neposrednoj blizini Srednjoškolskog igrališta, na temelju natječaja za Sokolski dom sa stadionom provedenog 1930. godine, trebao je biti izgrađen još jedan veliki sportski sadržaj, međutim, zbog nedostatka novaca, do izvedbe nije došlo. SPORTSKO-REKREACIJSKI TERENI NA VISORAVNI ŠALATA Sportsko-rekreacijsko središte Šalata od tridesetih godina XX. stoljeća oblikovano je postupnim dodavanjem sportskih sadržaja prema projektima jednoga arhitekta, Franje Bahovca. Uređenjem teniskih terena, izgradnjom klizališta i plivališta te brojnih terena namijenjenih i drugim sportskim disciplinama, Šalata je i danas sportska oaza u gradskom središtu. SPORTSKO-REKREACIJSKI TERENI MAKSIMIRA I SVETICA Područje sportsko-rekreacijskih terena u Maksimiru i na Sveticama karakterizira izgradnja i dogradnja pojedinačnih sportskih građevina i igrališta tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, uglavnom prema projektima pojedinih arhitekata, ali bez jedinstvenoga urbanističkog plana. Današnji smještaj sportskih terena, pogotovo stadiona Maksimir, određen je i neriješenim imovinsko-pravnim zemljišnim odnosima. Iako sportski počeci u maksimirskome perivoju sežu u polovicu XIX. stoljeća, kada se jezera koriste za rekreacijsko kupanje ljeti i klizanje zimi, prva veća sportska građevina na tom je području podignuta 1897. godine kada je izgrađeno treće zagrebačko biciklističko trkalište na livadi Svetice, u produžetku glavne maksimirske aleje. Slučajno dobijeno zemljište na mjestu današnjeg atletskoga stadiona u Maksimiru, tada u crkvenome vlasništvu, na kojemu je Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) uredio svoje sportske terene s drvenom tribinom 1912. godine, preraslo je do Drugoga svjetskoga rata, dodavanjem različitih sportskih sadržaja, u jedan od najintenzivnije korištenih sportsko-rekreacijskih prostora u Zagrebu. Za dio maksimirskoga perivoja uz Bukovačku cestu od 1923. do 1940. godine izrađen je niz projekata velikoga sportskog sklopa Hrvatskog akademskog sportskog društva - HAŠK-a. Kraće vrijeme, 1931.-1935., u dijelu maksimirskog perivoja uređeno je golf-igralište. Veliko sletište s drvenim tribinama za jubilarni sokolski slet 1934. godine izgrađeno je na Sveticama prema projektu arhitekta Josipa Dryaka. Prvi projekt uređenja cijele livade Svetice u sportsko-rekreacijski sklop sa sportskim naseljem i velikim stadionom elipsastog oblika s nogometnim igralištem, atletskom i biciklističkom stazom, izradio je arhitekt Vladimir Turina 1946. godine. Međutim, stadion je sagrađen prema projektima arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha po bitno smanjenom projektnom zadatku na malome dijelu parcele uz Maksimirsku cestu. Na obližnjem velikom prijeratnom sokolskom vježbalištu 1965. godine niknuo je Sportsko-rekreacijski centar Svetice s otvorenim kupalištem prema projektu arhitekta Franje Bahovca. SPORTSKO-REKREACIJSKI PROSTORI UZ RIJEKU SAVU Područje uz rijeku Savu od polovice XIX. stoljeća namijenjeno je uglavnom ljetnim sportsko-rekreacijskim aktivnostima. Od Savske ceste do Trnja podignuta su četiri kupališta koja su često mijenjala smještaj: Huttererovo (poslije Gospodarićevo), Gradsko, Trnjansko i vojničko. Niz planova vezanih za izgradnju bazenskih kupališta nikada nije ostvaren. Osim kupališta, grade se veslački domovi, većinom vrlo jednostavne drvene kuće na stupovima zbog čestih poplava. Među njima kvalitetom svoje arhitekture ističe se dom Veslačkoga kluba Uskoka sagrađen 1931. godine prema projektu arhitekta Antuna Ulricha. Uređenjem Sportsko-rekreacijskog centra Jarun Zagreb se vraća svojoj rijeci, međutim prisavska zona svojim položajem i veličinom omogućuje daleko veću iskoristivost svoga prostora nego što je danas ima. DOPRINOS ISTRAŽIVANJA 1. Istraživanje je pokazalo da su na urbanističko-arhitektonski razvoj pet sportsko-rekreacijskih zagrebačkih prostora primarno utjecali specifični zahtjevi sportskih sadržaja koji su se na njima spontano razvijali, a ne unaprijed planirane urbanističke zamisli. Regulatorne osnove za grad Zagreb izrađene krajem XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća uglavnom su tek priznavale zatečeno stanje promatranih područja. Iznimka su Srednjoškolsko igralište koje je oblikovano na temelju prvog arhitektonsko-urbanističkoga natječaja u nas provedenoga 1893/94. godine te sportsko-rekreacijska središta Šalata (nastao vizijom jednoga arhitekta, Franje Bahovca) i Jarun (arhitekta Fedora Wenzlera). 2. Sportske građevine izgrađivane su najčešće spontano, aktivnošću agilnih sportskih pojedinaca, a tek manjim dijelom prema unaprijed planiranim projektima. Ukoliko su projekti prethodili izgradnji, izvedene gradnje, zbog nedostatka novaca, obično su mnogo skromnijeg opsega od planiranoga. Sportska je izgradnja prepuštena snalažljivosti zainteresiranih te najčešće nema niti podršku gradskih vlasti. Međutim, i u takvim su uvjetima neke sportske građevine dosegle visoki arhitektonski domet, posebice Veslački dom Veslačkoga kluba Uskoka arhitekta Antuna Ulricha izgrađen potpuno u drvu 1931. godine te monumentalna armiranobetonska zapadna tribina stadiona Dinama podignuta 1946.-1955. u Maksimiru prema projektima arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha. 3. Tijekom istraživanja pronađeni su te po prvi put u novije vrijeme obrađeni projekti nekih sportskih građevina u Zagrebu, između kojih se ističu: - prvi projekt arhitekta Turine za stadion u Maksimiru iz 1946. godine, - Ebertov projekt gradskoga kupališta na Mažuranićevu trgu iz 1926. godine, - Ulrichov projekt Gospodarićeva kupališta 1930., - projekti za HAŠK-ov sportski sklop uz Bukovačku cestu 1923.-1940., - projekt velikoga gradskoga zatvorenog kupališta na križanju Martićeve i Klaoni-čke (danas Bauerove) ulice izrađen u Beču 1921. godine. 4. Istraživanjem su, osim primarne obrade odabranih lokacija, zaokružene još dvije zasebne teme: - obrađena su sva tri zagrebačka biciklistička trkališta: - velodrom na Rooseveltovom trgu, 1891.-1895., - velodrom uz Koturašku cestu, 1896., - velodrom u Maksimiru, 1897. - obrađena su sva četiri zagrebačka sokolska sletišta: - Prvo sokolsko sletište podignuto 1906. uz Martićevu ulicu, - Drugo sokolsko sletište podignuto 1911. kod Ulice Račkoga, - Treći slet održan je na igralištu Prvog hrvatskog građanskog športskoga kluba u Kupskoj ulici 1925. godine, - veliko Sokolsko sletište podignuto na Sveticama 1934. godine. 5. Problemi suvremenoga gradskoga života usmjerili su danas težište interesa na utilitarne, tehničke, financijske i organizacijske momente, dok je u drugome planu ostalo uređenje i permanentno saniranje sportsko-rekreacijskih, slobodnih, velikih, perivojnih površina u povijesnim i, posebice, rubnim dijelovima grada kao područja za svakodnevnu rekreaciju tijela, ali i duha, sportska druženja ili jednostavno prostora za predah, susret, okupljanje. To znači da se premalo vodi briga o jednom od osnovnih aspekata koji doprinosi uspostavljanju osjećaja identiteta, a time i zadovoljstvu života u gradu. Potvrđuje to nedavno izgorjelo kupalište na Savi, građevina koja je cijelom nizu generacija Zagrepčana priuštila nezaboravna druženja, ali, usprkos glasno najavljivane sanacije i obnove, više ne postoji. Sazrijevanju svijesti o značenju sporta, ne samo profesionalnoga, dovedenoga do granica ljudskih mogućnosti, već i svakodnevnih relaksirajućih rekreacijskih nadmetanja u cjelovitom i cjelokupnom životu gradskoga čovjeka te potrebi očuvanja i unapređivanja sportskih sadržaja, mali doprinos predstavlja i ova monografija.

sportska arhitektura; Zagreb

nije evidentirano