hrvatski

Dynamis, energeia i kvantna mehanika

Temeljni je cilj magistarskog rada promišljanje možebitne interpretativne vrijednosti Aristotelova temeljnog ontološkog nauka o možnosti (dynamis) i zbiljnosti (energeia)u kontekstu jedne od najuspješnijih teorija suvremene fizike - kvantne mehanike - koja je unatoč vlastitoj neospornoj izračunskoj koristi pri deskripciji i predikciji pojava u atomnome svijetu, još uvijek predmetom brojnih zdvojnosti interpretativne naravi, poglavito kada je riječ o razumijevanju naravi samoga atomnoga svijeta, čije pojavnosti tako uspješno opisuje. Rad se, uz Uvod i Zaključak, sastoji od četiri glavna poglavlja. U prvome poglavlju, pod naslovom "Dynamis i energeia u Aristotela", ponajprije se promišlja sâm Aristotelov nauk o dynamis i energeia temeljem razlikovanja dvojakog značenja pojmova dynamis i energeia kod Aristotela: kao počelâ gibanja i promjene (kinetičko značenje) te kao načina (modusa) bitka, odnosno, kao dva međusobno suprostavljena náčina postojanja bića (ontološko značenje). Ovo potonje značenje pojmova dynamis i energeia razmotreno je u kontekstu Aristotelova uvođenja, pokraj tzv. zbiljskih bića (energeia onta), i realnih možnih bića (dynamei onta), koja nisu tek puke logičke mogućnosti. Za razliku, međutim, od pokazane interpretativne važnosti kinetičkog značenja pojmova dynamis i energeia u suvremenoj (klasičnoj) fizici, interpretativna važnost ovih pojmova u njihovu ontološkom značenju u kontekstu klasične fizike, čiji je vidokrug bitka ograničen isključivim horizontom zbiljskih bića i teorijski zacrtan Kantovim načelom potpunog određenja, primjećena je spornom. No također je naznačeno kako Aristotelov koncept realnih možnih bića postaje prihvatljiv kada je riječ o bićima atomnoga svijeta, odnosno, općenito o kvantnoj mehanici kao teorijskome prikazu toga svijeta. Podrobnije opravdanje ove pretpostavke temom je drugog poglavlja. U nakani opravdanja pretpostavke o interpretativnoj važnosti pojmova dynamis i energeia u njihovom ontološkom značenju, u drugome se poglavlju, naslovljenom "Bića atomnoga svijeta kao dynamei onta", nadalje razlaže ontologija klasične fizike kao klasični atomizam Demokritova tipa, gdje atomi, kao temeljene sastavnice fizičkoga svijeta, posjeduju sva svojstva Aristotelovih zbiljskih bića, da bi se zatim pokazalo na koji način, nasuprot klasičnoj fizici, kvantna mehanika ostavlja otvoreni prostor i za jednu modalnu onotologiju Aristotelova tipa. Tumačenje bitka atomnih bića kao realnih možnih bića, koja bivaju ozbiljena činom mjerenja u datim eksperimentalnim okolnostima, doseže se primarno tumačenjem jednog od temeljnih elemenata formalizma kvantne mehanike - tzv. funkcije stanja ili valne funkcije - kao i razmatranjem koncepta vjerojatnosti posve općenito u kontekstu dvaju suprostavljenih tumačenja koncepta vjerojatnosti u samoj teoriji vjerojatnosti (epistemološkog i ontološkog). Tumačenje bića atomnoga svijeta kao možnih bića dodatno je također rasvijetljeno u kontekstu Aristotelova poimanja realnih možnih bića kao bića koja istodobno mogu biti i ono suprotno, u čemu autor vidi mogućnost razumijevanja jednog od temeljnih načela kvantne mehanike - načela superpozicije. U trećem poglavlju, pod naslovom "Problem zbiljnosti u kvantnoj mehanici", predloženo aristotelijansko tumačenje atomnih bića kao realnih možnih bića, pokazuje se međutim nedosljednim. Naime, za razliku od jasnoga prisuća možnosti udomljene u funkciji stanja, u matematičkome formalizmu kvantne teorije razvidno je potpuno odsustvo zbiljnosti. Doduše, ozbiljenje nekog možnog bića atomnoga svijeta iskustveno se događa kada se sprovede mjerenje ne bi li se utvrdilo neko određeno njegovo svojstvo, no u samome formalizmu kvantne mehanike ovo je ozbiljenje u potpunosti odsutno te je ono zapravo ad hoc element formalizma, a ne zakonita kvantnomehanička transformacija. Štoviše, prema formalizmu kvantne mehanike, ovo se ozbiljenje ne bi se niti trebalo zbiti ; sâm formalizam naime tretira naše mjerne naprave također kao možna bića koja, kao takva, ne mogu ozbiljiti druga možna bića. U traganju za možebitnim aristotelijanskim razrješenjem ovoga problema, od posebne je važnosti ovdje pokazan Aristotelov stav o trojnoj prvotnosti zbiljnosti nad možnošću: prema vremenu (chronos), prema pojmu (logos) i prema bivstvu (ousia). Ovi su pak zahtjevi promišljeni u svjetlu tri zahtjeva kopenhaškoga tumačenja kvantne mehanike: zahtjeva o (i) klasičnosti mjernih naprava, (ii) neizbježnosti klasičnih koncepata, te (iii) cjelovitosti atomnih pojava (fenomena). U četvrtom poglavlju, pod naslovom "Možnost, zbiljnost i hilemorfizam", dodatno je rasvijetljen odnos možnih i ozbiljenih atomnih bića kao odnos tvari (hyle) i forme (eidos ; morphe), a posebno je u tom svjetlu pokazano važnim Aristotelovo uvođenje tzv. prvotne tvari (prote hyle), krajnje tvari (he eshate hyle) ili prvoga podmeta (to proton hypokeimenon) kao čiste možnosti, što se posebno pokazalo pogodnim za tumačenje bitka subatomnih bića u fizici elementarnih čestica, gdje ne samo da ne vrijedi Kantovo načelo potpunog određenja, već i ono što je Kant nazvao načelom trajnosti supstancije. Ovo potonje skrenulo je nadalje pažnju na odnos aristotelijanske i možebitne platoničke ontologije atomnoga svijeta, posebno zanimljiv u svjetlu Heisenbergova 'okreta' od njegova poznatoga platonizma prema aristotelizmu. Naposljetku, predloženo se tumačenje, koje je u cijelosti na određeni način ontologijsko proširenje kopenhaškoga tumačenja, stavljeno u odnos s jednim od 'alternativnih tumačenja' kvantne mehanike - Bohmovim tumačenjem - s posebnim naglaskom na možebitnim njegovim aristotelijanskim elementima.

Aristotel; možnost; zbiljnost; ontologija; kvantna mehanika

nije evidentirano