engleski

Civilna zaštita u domovinskom ratu

Ljudsko društvo se razvija i brojem ljudi stalno povećava, ali pri tome ne postaje sigurnije. Naprotiv, ugroženosti, opasnosti i rizika je sve više. Broj ratova nije manji, a njihove posljedice su sve teže. Suvremeni ratovi su sve razorniji i smrtonosniji. U njima stradava sve više ljudi, posebno civila. Više ljudi stradava tamo gdje nema odgovarajuće zaštite. Zato civilna zaštita u suvremenim uvjetima sve više dobiva na važnosti i postaje osnovni dio sustava civilne obrane. Svaka zemlja mora tražiti i stvarati mogućnosti za zaštitu stanovništva i materijalnih dobara. Hrvatskoj se dogodila velikosrpska agresija. Svaki rat donosi žrtve i velike materijalne štete. Tako je bilo i u vrijeme agresije i rata u Hrvatskoj. Civilna zaštita je u proteklom ratu obavila svoj zadatak onoliko koliko je i onako kako je s obzirom na postojeće uvjete mogla. Ona je djelujući u ratu pokazala što zna, ali je istovremeno stjecala nova znanja i iskustva. Polazeći od spoznaje da će raznih ugrožavanja biti i bez rata, za Hrvatsku je bilo korisno i interesantno sagledati i znati kakvu je ulogu civilna zaštita odigrala u proteklom ratu, kako bi se prema njoj mogla odrediti u budućim pripremama za obranu i zaštitu, ne samo za slučaj rata nego i za djelovanje u uvjetima mirnodopskih prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa. Sadržaj i struktura rada podređeni su tome cilju. Rad obuhvaća sljedeće dijelove: Sadržaj, Uvod, 1. Nastanak i razvoj civilne zaštite, 2. Razvoj civilne zaštite u Hrvatskoj, 3. Agresija na Hrvatsku i njene posljedice, 4. Normativno pravne i organizacijske promjene sustava CZ u vrijeme agresije na RH i Domovinskog rata, 5. Djelovanje sustava civilne zaštite u Domovinskom ratu, 6. Djelovanje civilne zaštite u Domovinskom ratu – pregled po županijama, Zaključna razmatranja i Literaturu. U prvom poglavlju "Nastanak i razvoj civilne zaštite" ukazano je na izvore i korijene civilne zaštite, a obrađena su i pojmovna određenja i razgraničenja, te međunarodni status civilne zaštite. Autor uočava da do organiziranja društva za zaštitu i spašavanje nije došlo samo zbog ratova, nego i drugih velikih ugroženosti koje prate život ljudi, mada su ratovi u početku imali presudnu ulogu. Izvori zaštite i spašavanja svrstani su u četiri grupe. To su: 1. ratovi kao dio društvene stvarnosti (u prošlosti i suvremenosti), 2. postojanje ugroženosti koje u relativno kratkom vremenu mogu životno ugroziti veliki dio stanovništva i nanijeti velike materijalne štete, 3. postojanje uvjeta i činitelja koji pogoduju nastanku i djelovanju ugroženosti, 4. prirodna želja ljudi da stvore uvjete što potpunije vlastite i ukupne sigurnosti. Govoreći o ovim izvorima, autor ukazuje da među njima postoje oni na koje ljudi mogu i oni na koje ne mogu utjecati, te da u skladu s tim treba pristupati pripremanju i provođenju zaštite. Počeci organizirane zaštite i spašavanja vezani su za Ženevsku konferenciju iz 1863. i nastanak Crvenog križa 1864., koji su bili usmjereni na poboljšanje sudbine vojnih ranjenika u vojskama u ratu. Sve veći broj civilnih žrtava rata uvjetovao je razvijanje posebnog sustava zaštite civila, koji se oblikovao kao civilna zaštita. Vršeći pojmovnu analizu, autor uočava i naglašava da pojam "zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara ima puno šire značenje od onoga koje mu se pridaje u vezi s civilnom zaštitom, jer zahvaća i onu zaštitu i spašavanje koja ne spada u civilnu zaštitu". Objašnjena su i neka druga pojmovna pitanja i u teoriji i praksi uočene dileme. Zadnji dio ovoga poglavlja obrađuje međunarodni status civilne zaštite. On je rješavan "u hodu" nizom međunarodnih konferencija i stvaranjem Međunarodne organizacije civilne zaštite (ICDO - International Civil Defense Organization) sa sjedištem u Ženevi. Drugo poglavlje pod nazivom "Razvoj civilne zaštite u Hrvatskoj" ima dvije cjeline. U prvom dijelu obrađeni su počeci organiziranja i razvoja civilne zaštite u Hrvatskoj (razdoblje od šezdesetih godina devetnaestog stoljeća do 2. svjetskog rata), a u drugom od kraja 2. svjetskog rata do društvenih promjena u Hrvatskoj 1990. Organizirana zaštita i spašavanje stanovništva u Hrvatskoj počinje osnivanjem društva Crvenog križa 1878. i organizacija protuzračne zaštite iz 1. svjetskog rata. Osnovica razvoja civilne zaštite u Kraljevini Jugoslaviji bila je također protuzračna zaštita, regulirana posebnim propisima. Međutim, Hrvatska je u tom pogledu prednjačila pred drugim dijelovima tadašnje države. To najviše vrijedi za Zagreb, koji je tridesetih godina, osjećajući nadolazeću opasnost, civilnoj zaštiti posvetio veliku pažnju, radio na organiziranju i pripremi građana i ustanovio Školu civilne zaštite koja je 27.2.1938. svečano otvorena. U uvjetima NDH civilna zaštita je bila preimenovana u Narodnu zaštitu, kojoj je rad bio uređen Zakonskom odredbom o osnutku Narodne zaštite NDH (ta Narodna zaštita nema nikakve veze s Narodnom zaštitom koja je djelovala u Domovinskom ratu). Više prostora posvećeno je razvoju civilne zaštite u Hrvatskoj nakon 2. svjetskog rata. Počela je s PAZ-om u nadležnosti Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova. S obzirom da se područje zaštite širilo, civilna zaštita je 1962. velikim dijelom prenesena u nadležnost republika. Tako je Hrvatska postala odgovorna za svoju civilnu zaštitu. Od 1969. osnivane su različite postrojbe CZ, a 1972. je Zakonom o općenarodnoj obrani Hrvatska prvi put sama zakonski uredila svoju civilnu zaštitu. Od tada pa do kraja osamdesetih stvoren je respektabilan sustav zaštite i spašavanja stanovništva i materijalnih dobara s brojnim jedinicama, štabovima i ustanovama civilne zaštite i odgovarajućom opremom i objektima (posebno skloništima). No bilo je dosta i problema. Znanstveni rad i izdavačka djelatnost bili su u rukama Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Slično je bilo i sa snabdijevanjem najvažnijim sredstvima i opremom. Zbog toga je Hrvatska bila iz ovih aktivnosti isključena, što se negativno odrazilo na CZ i djelatnosti za koje je bila vezana. Bio je uočljiv i raskorak između formalne i stvarne popunjenosti jedinica i štabova CZ, često u omjeru 4:1. To je znatno umanjivalo akcijsku sposobnost civilne zaštite. U ovom dijelu je obrađen cijeli sustav civilne zaštite: i cjelina i njegova struktura i organizacija, rukovođenje i financiranje, izgrađenost, obučenost i opremljenost. Treće poglavlje je "Agresija na Hrvatsku i njene posljedice". Autor je tu najprije obradio agresora: snage, ciljeve, strategiju, težišta djelovanja. U vrijeme društvenih promjena, krajem 1990., odnosno pred agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu JNA je imala 690.000 vojnika (180.000 u aktivnom i 510.000 u pričuvnom sastavu), 1850 tenkova, 1934 teška topa, 1058 oklopnih transportera, 449 zrakoplova, 190 helikoptera itd. Agresor je bio u velikoj prednosti u odnosu na Hrvatsku kao žrtvu agresije koja nije bila obrambeno organizirana i izgrađena. Ta prednost očitovala se u: a) izrazitoj brojčanoj nadmoći, b) teškom naoružanju i opremi, i u velikim zalihama u rukama JNA, c) naoružanosti velikog dijela srpskog stanovništva, d) teritorijalnoj rasprostranjenosti postrojbi i naoružanja u vojarnama diljem bivše SFRJ pa tako i na prostoru Hrvatske, e) oružanom okruženju Hrvatske, f) nadzoru Jadranskog mora, otoka i obale, g) stavu međunarodne zajednice i vodećih država svijeta da treba očuvati cjelovitost Jugoslavije, h) jakim srpskim lobijima u svijetu, posebno u SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj. U nastavku poglavlja prikazano je stradavanje ljudi, s tim što je prije toga izvršena klasifikacija i sistematizacija oblika napada na stanovništvo, što je kasnije konkretizirano. Obrađeno je pitanje prognanika i izbjeglica, kojim se civilna zaštita morala dosta vremena baviti. Broj ljudi koji su morali napustiti svoje domove, mjesta i krajeve krajem 1991. iznosio je oko 700.000. Pored vlastitih prognanika Hrvatskoj su veliki teret predstavljale izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i Srbije (Vojvodina, Kosovo). Odnos hrvatskih prognanika i izbjeglica kretao se u omjeru 70:30%. Pojava tako velikog broja prognanika i izbjeglica predstavljala je izuzetno težak problem za hrvatsku državu i sve njene strukture. Uz borbu protiv agresora, uz velika razaranja i okupiranost dijela teritorija, uza smanjenu proizvodnju i povećane materijalne potrebe i izdatke, nije bilo lako prihvatiti i zbrinuti tako veliki broj prognanika i izbjeglica. Jedna od posljedica agresije na Hrvatsku je veliki broj poginulih (10.668), nestalih (2.915) i ranjenih ljudi (37.180). Iz rata je izašlo 23.240 invalida, a 5.490 djece ostalo je bez jednog roditelja. U ratu je stradalo puno civila. Jedan dio poginuo je u vrijeme ratnih djelovanja, ali je veliki broj pobijen na masovnim stratištima i pokopan u masovnim grobnicama. Do početka 1999. pronađeno je 109 masovnih grobnica iz kojih je ekshumirano 1.837 osoba. U ukupnom sklopu stradavanja naznačena su i ratna stradavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj, ali bez detaljnijih podataka, jer oni još nisu dostupni. Navedeni su i podaci o ratnim razaranjima i štetama. Razoreno je ili teško oštećeno 183.526 zgrada i 217.009 stambenih jedinica, 1.363 crkve i drugi vjerski objekti, 409 škola, 2.457 objekata (spomenika) kulture, 312 bolnica i drugih zdravstvenih objekata, 98 cestovnih i 27 željezničkih mostova itd. Procjenjuje se da je agresija Hrvatskoj nanijela izravne ratne štete od 37.119.679.000 USD. Autor je prikazao i različite druge, neratne, izvore ugrožavanja koji su se tijekom rata javljali i koji su uvećavali ratne učinke agresora i istovremeno povećavali zaštitne potrebe a umanjivali zaštitnu moć hrvatske obrane. U tom pogledu su najveći problem predstavljali požari (posebno šumski), potresi i poplave. Središnji i najvažniji dio rada su 4., 5. i 6. poglavlje, jer se u njima govori o civilnoj zaštiti u ratnim uvjetima, odnosno u Domovinskom ratu. Četvrto poglavlje "Normativno-pravne i organizacijske promjene sustava CZ u vrijeme agresije na RH i Domovinskog rata" bavi se najprije normativnim promjenama zatečenog stanja. Republika Hrvatska zadržala je zakonske odredbe o civilnoj zaštiti iz Zakona o općenarodnoj obrani, s tim što je Zakonom o obrani iz 1991. bilo predviđeno da civilna zaštita prijeđe u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova. Takav korak izazvao bi velike probleme i za jedno vrijeme smanjio učinkovitost civilne zaštite, pa je Sabor odgodio primjenu te odredbe. Ona je realizirana tek. 1.1.1994. Od tada je civilna zaštita uređivana Zakonom o unutarnjim poslovima i propisima ministra unutarnjih poslova, mada je u nekoliko navrata predlagano donošenje posebnog zakona o civilnoj zaštiti. Autor u ovom dijelu obrađuje i organizacijske promjene i prilagođavanje civilne zaštite postojećim uvjetima. Istovremeno s izvlačenjem organa uprave za narodnu obranu iz nadležnosti općina i gradova, urađeno je to i sa službama civilne zaštite. Time je lokalna uprava i samouprava znatno obezvlaštena u organiziranju i osposobljavanja civilne zaštite, a služba je u rukovodnom smislu centralizirana. U tekstu se dosta detaljno analizira sustav civilne zaštite koji se sastojao od stožera, zapovjedništava, jedinica opće i posebne namjene, stručnih službi i suradničkih sustava i organizacija (poput sustava motrenja i obavješćivanja). Autor ukazuje i na određene probleme i nelogična rješenja, kao što je dvojnost u upravljanju civilnom zaštitom (stožeri i zapovjedništva), dvojna nadležnost nad zapovjednicima (ministar i stožer) i stožerima (ministar i vlada), smještanje dvaju usko povezanih sustava (CZ i sustav motrenja i obavješćivanja) pod nadležnost različitih ministarstava (CZ u MUP-u, a SMiO u MORH-u), što im otežava skladan rad i razvoj, itd. Obrađujući "Djelovanje sustava civilne zaštite u Domovinskom ratu" (5. poglavlje) autor najprije sagledava uvjete u kojima je civilna zaštita djelovala. Hrvatska civilna zaštita djelovala je u specifičnim, drugačijim uvjetima od onih za koje je pripremana. Njezine pripreme zasnivale su se na pretpostavci da će djelovati u uvjetima klasične agresije od strane neke druge države. Umjesto toga došlo je do agresije “ iznutra” . Analiza djelovanja civilne zaštite podijeljena je na razdoblje (1) od demokratskih izbora u svibnju 1990. do oružane agresije sredinom 1991., (2) od početka oružane agresije do kraja 1991. (odnosno Sarajevskog sporazuma 2.1.1992.), zatim (3) od 1992. do 1995.(u vrijeme UNPROFOR-a u RH) i (4) djelovanje CZ u akcijama Blijesak i Oluja 1995. U svakom su razdoblju sagledavani uvjeti, aktivnosti i njihova obilježja. Iako su se težišta aktivnosti u pojedinim etapama mijenjala, može se zaključiti da je civilna zaštita najviše posla imala na prihvaćanju i zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, evakuaciji i zbrinjavanju stradalnika, sklanjanju stanovništva, asanaciji, razminiranju i gašenju velikih požara. Uočena je i različitost uvjeta i sadržaja djelovanja civilne zaštite na području uz bojišnicu i izvan njega te ostvarena suradnja između ta dva područja. U drugom dijelu ovoga poglavlja više se govori o prilagođavanju djelovanja civilne zaštite novim uvjetima i daje pojedinačna analiza ostvarivanja mjera i aktivnosti civilne zaštite (zbrinjavanje prognanika i izbjeglica, zamračivanje, sklanjanje, evakuacija, zaštita od požara, zaštita od elementarnih nepogoda, asanacija, zaštita od neeksplodiranih ubojnih sredstava i razminiranje, spašavanje stoke i drugih životinja, humanitarna pomoć, informiranje...). Posebno je obrađeno djelovanje civilne zaštite u mjesnim zajednicama i poduzećima, te međunarodna suradnja civilne zaštite. Šesto poglavlje "Djelovanje civilne zaštite u Domovinskom ratu - pregled po županijama" predstavlja teritorijalno-političku analizu djelovanja civilne zaštite. Ona je važna stoga što omogućuje uvid u aktivnosti na zaštiti i spašavanju u svakoj od hrvatskih županija, povezivanje te aktivnosti s položajem u odnosu na ukupna ratna zbivanja i međužupanijsku usporedbu. Autor s tim u vezi zaključuje: "Djelovanje civilne zaštite na područjima pod neposrednim udarom agresora bilo je više usmjereno na spašavanje ljudi i materijalnih sredstava, a na ostalim područjima na preventivu. Međutim, manje izložene županije su slale svoje postrojbe civilne zaštite u ugroženija područja, kako bi pomogle tamošnjim postrojbama civilne zaštite". U "Zaključnim razmatranjima" najprije se izvlače iskustva iz ratnog djelovanja i govori o potrebi daljnjeg razvoja civilne zaštite u Hrvatskoj. Pri tome se polazi od činjenice da postoje trajni izvori ugroženosti o kojima treba voditi računa i da je rat Hrvatskoj ostavio oko milijun posijanih mina, koje treba pronaći i ukloniti. Posebnu pažnju u izgradnji sustava zaštite i spašavanja zaslužuje sustav ranog otkrivanja opasnosti i ugroženosti, jer bez toga nije moguće pravovremeno djelovati. To je jedno od najvažnijih iskustava iz djelovanja civilne zaštite u proteklom ratu. U Hrvatskoj je neophodno utvrditi jasnu koncepciju zaštite i spašavanja ljudi, materijalnih dobara i ekosustava od ratnih, prirodnih i tehnoloških katastrofa, na kojoj će se razvijati ne samo civilna zaštita, nego i cijeli sustav civilne obrane. U skladu s tim treba razviti zakonsku i drugu regulativu. Civilna zaštita u Hrvatskoj treba biti sukladna sa sustavima civilne zaštite drugih zemalja, jer je i u ovoj oblasti nužna trajna međunarodna suradnja i uzajamna pomoć, posebno u velikim katastrofama. U zaključcima se posebno ističe važnost informiranja i osposobljavnja građana za samozaštitu i uzajamnu zaštitu, kao i za zaštitu i spašavanje u cjelini. Civilna zaštita se ističe i kao područje u kojemu je moguće i preporučljivo civilno služenje vojnog roka. Domovinski rat je pokazao da veliku pažnju treba posvetiti sklonišnoj zaštiti, jer je tamo, gdje je sklonišna zaštita bila dobro organizirana, bilo osjetno manje ljudskih žrtava. "Civilnu zaštitu treba razvijati tako da bude što bliže mjestu i uvjetima u kojima se mora organizirati zaštita i spašavanje (lokalnoj upravi i samoupravi, naselju, poduzeću i stambenoj zgradi). Težište u tome mora biti na stvaranju organizacije i uvjeta za samozaštitno djelovanje građana. U općinama, gradovima, županijama i na višim razinama organiziranja nužno je postojanje određenih oblika višeg stupnja organiziranja civilne zaštite (nadgradnja temeljnih oblika samozaštitnog organiziranja). To organiziranje nužno povezuju dvije stvari: specijalizacija i profesionalizacija.

Civilna zaštita; Hrvatska; Domovinski rat

nije evidentirano