hrvatski

Volja za vlast kao etika i demokracija

Iako se svaka vlast u krajnjoj liniji zasniva na prijetnji silom ili na primjeni sile, trajnost se i kontinuitet vlasti ipak ne mogu postići isključivo prisilom, već samo uz, makar i suzdržan, pristanak većine onih kojima se vlada. Stoga se vlast ostvaruje prije svega ideologijom i sve dok je ona dovoljno učinkovita sila ostaje u njezinoj pozadini, a u prvi plan izbija tek onda kad ideologija zakaže. Zadatak je dakle ideologije - kao sustava ili bar kao skupa više-manje povezanih ideja - da neki posebni interes prikaže kao opći društveni interes i tako vlasti pribavi podršku dovoljnu za njezino stabilno funkcioniranje i legitimnu uporabu sile. Da bi međutim bila učinkovita, ideologija mora prikriti ne samo razliku između posebnog interesa, s jedne strane, i općeg interesa, s druge strane, nego i sebe mora prikriti kao ideologiju, pa stoga iako zapravo poluistina, neistina ili čak laž, ona u pravilu nastupa kao Istina. U tom smislu se i volje za vlast, pojedinaca ili skupina, na razini političke zajednice najradije ideološki zaogrću u demokraciju, a na osobnoj razini u etiku. Pritom se te volje za vlast oslanjaju na predrasudu, koju istodobno snažno podupiru, da su demokracija i etika nešto neupitno dobro. Posebno u uzajamnoj sprezi. No, upravo je prividna općenitost kroz koju jedan od mogućih umova ideološki nastupa kao jedini mogući um, tj. kojom se neka posebna volja za vlast objavljuje u određenoj etici ili demokraciji, to, što tu etiku i demokraciju udaljava kako od istine tako i od dobra. Povijest za to nudi mnoštvo primjera.

demokracija; etika; ideologija; manipulacija; moral; vlast

nije evidentirano