hrvatski

Vuk-Pavlovićeva filozofija odgoja

Iako je nastajala dvadesetih godina 20. stoljeća Vuk-Pavlovićeva filozofija odgoja ima sva obilježja jednog suvremenog teorijskog pristupa. Okrenut budućnosti i stvaralaštvu u kojem je ono buduće već prisutno i po kojem je budućnost jedino moguća, ali i s izvanrednim osjećajem za prošlost na koju se stvaralaštvo jednim dijelom opire, Vuk-Pavlović izvrsno zapaža da je upravo odgoj mjesto bitnog povijesnog dodira prošlosti i budućnosti. I da je on ona presudna spona među njima koja ih uvijek iznova povezujući omogućuje. Odgoj je ona osnovna i najšira djelatnost kojom se novi naraštaji uvijek iznova ukorjenjuju u prošlosti, a stari dosežu do budućnosti. Odgojem se ljudi par excellence potvrđuju kao ljudi i stoga odgoj nije i ne treba biti sredstvo ičemu, već je svrha samome sebi. Jer biti čovjek znači upravo biti odgojen. Iz toga proizlaze i bitne odlike odgoja. On je slobodan i slobodonosan. Njime se njeguje odgajanikova osobnost i potiče ga se na razvitak do ličnosti, koja kao takva sama postaje odgojnim uzorom. To znači da je odgoj suodnos koji se može graditi samo na uzajamnosti potreba odgajatelja i odgajanika, njihovom prepoznavanju, uvažavanju i zadovoljavanju. Na međusobnoj duševnoj pobudi koja obostrano potiče rast ljudskih moći, pa je utoliko ljubav najbolja podloga odgoja. Stoga svaki pokušaj ideološkog ujarmljivanja odgoja nužno vodi k njegovom rastakanju.

buduće; odgoj; stvaralaštvo

nije evidentirano