hrvatski

Bračni ugovor

"Temeljno obilježje imovinskih odnosa bračnih drugova sastoji se u tome što su to odnosi osoba koje su povezane emotivnim sponama. To su odnosi koji su pod utjecajem životnih interesa, zajedničkog življenja i moralnih shvaćanja bračnih drugova. U tome se može pronaći i razlog za činjenicu da se imovinski odnosi bračnih drugova znatno razlikuju od imovinskih odnosa drugih osoba. Društvo putem zakonodavnih rješenja uvažava ove različitosti. S druge strane, osobni odnosi bračnih drugova trpe utjecaj imovinskih odnosa, stoga osobne i imovinske odnose treba promatrati u "dijalektičkom jedinstvu". Kroz povijesnopravni razvoj imovinskih odnosa bračnih drugova, mogućnost ugovornog reguliranja u punom smislu riječi nije postojala, te se pojavljuje tek velikim građanskim kodifikacijama 19. stoljeća. Međutim, smatrali smo potrebnim dati prikaz razvoja odnosa bračnih drugova od rimskoga prava do danas. Nadalje, nastojali smo prikazati najvažnije odrednice suvremenih prava četiriju europskih država - Njemačke, Austrije, Francuske i Italije. Države kontinentalno-europskog pravnog kruga mahom priznaju bračnim drugovima pravo na ugovorno uređenje imovinskih odnosa. Nastojali smo ih analizirati tek u mjeri koja dozvoljava usporedbu s hrvatskim sustavom, u želji iznalaženja načina njegova usavršavanja. Sklapanje bračnog ugovora je mogućnost koja suvremena zakonodavstva, uključujući i hrvatsko od 1998. godine, pružaju bračnim drugovima, kako bi svoje imovinske odnose uredili na način koji najviše odgovara njihovim željama i potrebama. Ugovorno imovinsko pravo područje je preklapanja više pravnih grana, posebice obiteljskog i građanskog prava. Ipak, smatramo da mu valja pridati prije svega obiteljskopravno značenje. Stoga ističemo obiteljskopravne elemente bračnog ugovora: a) ograničenost subjekata ugovora, budući da ugovor mogu sklopiti samo nevjesta i ženik odnosno bračni drugovi, b) vremenski element, koji je značajan budući da se ugovor može sklopiti za vrijeme trajanja braka ili prije njegova sklapanja, s time da ugovor u potonjem slučaju ima odgodni učinak, c) valjanost ugovora, koja je vezana uz kasnije sklapanje braka (dakako ako su ugovor sklopili nevjesta i ženik), d) ugovor ne smije biti u suprotnosti s pravilima obiteljskog prava, što je jedan od temeljnih zahtjeva koji se postavlja u pravnim sustavima, e) oblik sklapanja bračnog ugovora, koji je različito određen u pojedinim sustavima, te f) načelo publiciteta bračnih ugovora. Norme su Obiteljskog zakona o bračnom ugovoru malobrojne i zapravo šture. Međutim, ne smatramo to nedostatkom obiteljskog zakonodavstva, i to iz više razloga. Prvo, sustav koji je uspostavljen novim propisima (dvama propisima istog imena, Obiteljskim zakonima), uglavnom je vrlo koherentan. Stoga tumačenja normi imaju u duhu zakona jako uporište. Nadalje, za pitanja koja nisu riješena Obiteljskim zakonom, supsidijarno se primjenjuju opće norme građanskog prava. Imajući u vidu iscrpnost tih izvora, načelno smatramo postojeće propise dostatnim za kvalitetno uređenje ugovornih imovinskopravnih odnosa bračnih drugova. Ne bismo stoga željeli ponavljati sve najvažnije elemente rada, već tek istaknuti neke ideje koje bi se možda mogle razmatrati de lege ferenda. Prvo, u odnosu na ugovorne strane, postojeća bi norma mogla biti nadopunjena određenjem da maloljetne osobe mogu sklopiti bračni ugovor samo nakon sklapanja braka, budući da tek sklapanjem braka stječu ex lege poslovnu sposobnost. Nadalje, činjenica jest da je predmet bračnog ugovora određen, pa čak i ograničen, specifičnošću odnosa bračnih drugova. Ipak, ne bismo smatrali lošim rješenjem ako bi Obiteljski zakon primjerice odredio što može biti predmetom bračnog ugovora. Štoviše, bilo bi dobro ako bi bilo izrijekom određeno o čemu se bračni drugovi ne mogu sporazumjeti. Prema postojećim propisima, bračni drugovi ne mogu ugovoriti samo primjenu stranoga prava. Smatramo da ne bi bilo suvišno odrediti, prema njemačkom uzoru, da ne mogu ugovoriti ni primjenu nevažećeg prava. Isto tako, čini nam se da bi izričita zabrana ugovaranja uzdržavanja bila primjerena zaštita načela obiteljske solidarnosti. Također, vjerujemo da bi bračni ugovor koji bi se sklapao u obliku javnobilježničkog akta bio značajan doprinos pravnoj sigurnosti. Prije svega, na taj bi se način bolje zaštitili bračni drugovi, prije svega uslijed činjenice da javnobilježnički akt ima snagu ovršne isprave. Na taj bi se način imovinskopravna pitanja znatno brže i jednostavnije rješavala. Vjerujemo da zahtjev za oblikom javnobilježničkog akta predstavlja doprinos široj sigurnosti, budući da su i sve treće osobe u boljoj situaciji, već samim time što mogu lakše dokazivati svoja eventualna potraživanja. Nadalje, sukladno postojećoj odredbi, uglavci o upravi ili raspolaganju imovinom prema trećim osobama imaju pravni učinak ako su upisani u zemljišne knjige, odnosno u javne upisnike kod kojih je upis nužan za stjecanje prava ili se stvar ne može rabiti bez takva upisa. Kao daljnji korak, smatramo da ne bi škodilo razmotriti zamisao osnivanja posebnog registra bračnih ugovora. Na taj bi način nositelji prava mogli svoja prava lakše štititi, a svi bi se sudionici u pravnom prometu mogli sa sigurnošću upoznati s pravnim stanjem u odnosu na imovinu i tražbine koji su predmet pravnih poslova koje kane sklapati. Dakako, pri tome bi trebalo osigurati određenu razinu privatnosti bračnih drugova, odnosno njihove imovine. Završno bismo rekli da, s pravnoga gledišta, ne vidimo zapravo nedostatke bračnih ugovora. Temeljni prigovor koji bi se ovome institutu mogao uputiti jest, čini nam se, onaj psihološke naravi, budući da bi se brak trebao temeljiti na povjerenju. Štoviše, valja reći da se bračni odnosi prije svega shvaćaju kao zajedništvo, kako ciljeva, tako i odlučivanja. Stoga se postavlja pitanje je li sloboda ugovaranja imanentno obilježje braka ili je suprotna samoj njegovoj prirodi, budući da ugovoru prethodi suprotnost interesa, a kod skladnog braka postoji jedinstvo interesa. Ponekad se također može doimati da je želja jednog, ili oba, bračna druga za sklapanjem bračnog ugovora odraz krize u bračnim odnosima, ili pak nagovještaj prestanka braka. Skloniji smo ipak razmišljanju da je dogovor o imovinskim pitanjima, dakle razgovor o tome i sklapanje bračnog ugovora, odraz stabilnosti jedne veze, kao i zrelosti bračnih drugova. Prednosti su bračnog ugovora, s druge strane, raznovrsne. Sklapajući bračni ugovor, supružnici izbjegavaju dugotrajne sudske sporove. Analizom određenog broja spisa predmeta koji se vode pred Općinskim sudom u Zagrebu, utvrdili smo da su parnice o utvrđenju bračne stečevine ne samo dugotrajne, već i izuzetno stresne za bračne drugove, te da otežavaju, ako ne i onemogućavaju, normalizaciju njihova odnosa, za vrijeme, a posebice nakon prestanka braka. Nadalje, bračni drugovi na taj način izbjegavaju visoke sudske troškove. Čak i u slučaju sklapanja bračnog ugovora kao javnobilježničkog akta, vjerujemo da su prednosti u financijskom smislu nedvojbene, čime se posljedično štiti vrijednost imovine. Spomenimo na kraju da osobama koje su u stanju sva pitanja samostalno i sporazumno riješiti, pravo zapravo i nije potrebno. Također, vjerujemo da bračni drugovi vrlo rijetko razmišljaju o pravnim pitanjima, dakako kad su odnosi među njima skladni. U svakodnevnom im životu imovinskopravna pitanja nisu značajna. Naime, većina je bračnih drugova vlasnikom doma, automobila ili pak kuće za odmor, što je sve imovina koju koriste zajedno, dakle neovisno o tome koji je bračni drug doista vlasnik, odnosno u kojim su omjerima suvlasnici te imovine. Bračni je ugovor stoga tek mogućnost koju pravo pruža. Smatramo međutim da je dobro da mogućnost ugovornog određenja imovinskih odnosa bračnih drugova postoji, te vjerujemo da je to odraz razvoja i napretka hrvatskog obiteljskog prava".

imovinski odnosi bračnih drugova; autonomija; komparativni prikaz; pozitivno hrvatsko pravo

nije evidentirano