njemački

Die Familien von Borota aus der Kroatisch-slawonischen Militärgrenze. Sažetak: Plemićke obitelji Borota iz Hrvatsko-slavonske vojne krajine

Simon Borota nije bio samo suvremenik, nego i suborac hrvatskoga bana Josipa baruna Jelačića Bužimskog. Pod njime se Simon Borota borio već u Turskoj Hrvatskoj, npr. u Kladuši 1835. god. i u Podzvizdu 1845. god., a kasnije i u Ugarskoj 1848/49. god. - u Ugarskoj je istovremeno ratovao i Simonov bratić Andrija, kao i šurjak mu Adam Vranešević. Prema jednom izvoru Simon Borota rođen je 1804. god., a prema drugom 1806. god., u Gornjoj Trstenici kod Vrginmosta, a umro je 4. listopada 1870. u Udbini. Sa šesnaest je godina stupio u 1. Bansku graničarsku pukovniju br. 10. i postupno je napredovao do kapetana 1. klase (1849. god.). Dana 10. lipnja 1850. god. odlikovan je Redom Željezne krune III. razreda, a 1. rujna 1854. god. uzdignut je u plemićki stalež s predikatom "od Budabrana". Sudjelovao je i u talijanskom ratu 1859. god. Godine 1860. je na kratko vrijeme umirovljen, a slijedeće je godine imenovan zapovjednikom glasovite utvrde Cetingrada. Konačno je umirovljen sa činom majora 1865. U nastavku članka riječ je o Simonovoj ženi Katarini Vranešević, kćerki petrinjskoga gradonačelnika, c.k. majora Davida Vraneševića, i njenim rođacima, kao i o drugim pripadnicima obitelji Borota, o Simonovu bratiću Andriji, Simonovim sinovima i unuku, koji su služili u austrijskoj vojsci, navodno njih oko 45. Osim obitelji Borota i Borota od Budabrana, u prošlosti su postojale još dvije plemićke grane, ona "pl. Borotha" i "Borotha od Trstenice". Tako je npr. dugovjeki Livius Borotha od Trstenice, kao generalmajor s mnogim odličjima, od cijelog roda postigao najblistaviju karijeru u austrijskoj vojsci. Sve grane te obitelji izumrle su u muškom koljenu smrću Livijevoga sina Sergija u Beču 1990. god., a postoje još samo potomci po ženskoj liniji.

Familien Borota; Offiziere; Kroatisch-slavonische Militaergrenze; Militaerlaufbahn

nije evidentirano