hrvatski

Rodoslovlje Patačića od Zajezde. Predstavljanje knjige: Pavao MAČEK, Rod Patačića od Zajezde. Rodoslovna rasprava. Niz: Radovi, knjiga 3. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić". Zagreb 2004., 216 str. i priloženi list rodoslovlja u zasebnim koricama

O rodu glasovite hrvatske plemenitaške obitelji baruna, odnosno kasnijih grofova Patačića od Zajezde pisali su mnogi hrvatski pisci, spomenimo tek nekolicinu: Rudolfa Horvata, Emilija pl. Laszowskog Szeligu, Josipa Matasovića, Matiju Mesića, Stjepana Pavunića, Gjuru Szabu, Franju Vaničeka i druge u prošlosti, te Ante Gulina, Marija Keva, Bogdana Krizmana, Agnezu Szabo i neke druge, u novije vrijeme. Katkad je naravno riječ samo o spomenu nekog ili više članova obitelji Patačić u širem, drugom kontekstu. Ta je, na žalost već davno izumrla obitelj bila od velikog značaja za hrvatsku povijest. Pojedini su njeni članovi odigrali važnu ulogu, ako ne baš političku, onda barem na kulturnom i gospodarskom polju. U knjizi "Znameniti i zaslužni Hrvati" nalazimo tek petoro Patačića: Adama, Baltazara, Ivana, Katarinu i Petra. Spomenimo samo Adama Patačića, koji se od župnika u Vrbovcu uzvinuo do biskupa Velikovaradinskoga te konačno do nadbiskupa Kaločkog. On je kao veliki poznavalac i ljubitelj glazbe držao pjevački zbor, a potom i kazalište, isprva pod Mihaelom Haydnom, bratom genijalnog, besmrtnoga Josepha Haydna, a kasnije pod ravnanjem velikog skladatelja Karla Dittersa von Dittersdorfa. Adam Patačić je dao tiskati velebnu knjigu Augusta Quinquecarolum historia augustissimo, invictissimo, maximo imperatori Carolo VI. Humillimé consecrata A.R. et illustrissimo D.L.B. Adamo Patachich de Zajezda, Croata Carolostadiensi Collegii Croatici Alumno, AA.LL. & Philosphiae Magistro ; dum Sub Augustissimis ejusdem Auspiciis Positiones ex Universa Philosophia in antiquissima, et celeberrima Universitate Viennensi Publice defenderet ex praelectionibus R.P. Francisci Dolfin, é Soc. Jesu, A.A. LL. & Phil. Doctoris, ejusdémque Professoris Emeriti, ac p. t. Senioris, & consistorialis. Vienna, 1735: Typis Mariae Theresiae Voigtin Viduae, Universitatis Typographae. Ta raskošna knjiga u kvartu, ilustrirana bogatim bakrorezima, među kojima su faksimili brojnih isprava i minijatura te novca i medalja, od Karla I. Velikog do Karla V., sadrži 416 stranica, a pravi auktor joj je Josip Pichler, S.J. Druga osoba iz obitelji Patačić, koja mi se osobito upečatila je Eleonora. U ulici koja nosi njeno ime, jednoj od najkraćih ulica u Zagrebu, stanovala je neko vrijeme jedna naša drag, na žalost pokojna prijateljica. Jednom smo iz Arheološkog muzeja u Zagrebu otišli u Golubovec, gdje se tada nalazilo skladište knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu po neke duplikate za našu biblioteku, pa sam, na radost Mirka Ivanjeka, među nepreglednim mnoštvom knjiga u prostoriji ispod kapele sasvim slučajno našao nekoliko lijepo uvezanih knjiga s njenim potpisom. Genealoška proučavanja Dra Mačeka traju već više desetljeća i usmjerena su prema hrvatskim plemenitaškim i velikaškim obiteljima. Za početak je auktor odabrao Patačiće kao jednu od najvećih i najglasovitijih obitelji. Za sada on je obradio i dokumentirao, kako iz arhivskih podataka, tako i iz tiskane građe čak 163 člana roda Patačića, kako muških, tako i ženskih, od 14 st., sve do njihova izumrća. U uvodnom tekstu auktor objašnjava da mu nije cilj napisati cjelokupnu povijest roda Patačića. Tekst se sastoji od popisa literature i izvora, s istaknutim najosnovnijim nadnevcima, odnosno godinama rođenja i smrti, krštenja, vjenčanja, napredovanja u službi i sl. Nizanje podataka o pojedincima je logično i pregledno, osobito kad se čitatelj posluži velikim i precizno izrađenim rodoslovnim stablom i pomoću njega prati ono što piše u knjizi. Svaka jedinica raščlanjuje se na slijedeći način: 1. redni broj, ime, nadnevak rođenja i smrti, 2. niz godina tijekom kojih se dotična osoba spominje u izvorima, 3. bilješka s komentarom o objelodanjenim podacima i sl. ; 4. podaci o bračnim drugovima, itd. Iz tih, na očigled šturih formalnih podataka, do nas se na neki način probija živa slika šarolikog plemenitaškoga života u Hrvatskoj tijekom nekoliko stoljeća i uspon jedne od tih glasovitih obitelji sve do njena nestanka. Posebno je zanimljivo gledati s kojim su se sve plemićkim obiteljima Patačići povezivali bračnim svezama, a ništa manje nije vrijedno proučavati crkvene, vojničke i civilne karijere pojedinaca. Auktorov pristup građi jasan je, logičan, kritičan, znanstven, pregledan, u skladu sa svim važećim znanstvenim principima. Knjiga će svakom povjesničaru, koji se bude posvetio proučavanju roda Patačića i njihovih srodnika, ali i mnogih mjesta u kojima su živili i djelovali, poslužiti kao osnova za svaki daljnji rad. Auktor je radio savršeno precizno, ne propuštajući ništa, bilo od onog što je pronašao u već objelodanjenom materijalu, bilo u našim arhivima, kako u poznatim, tako i u nepoznatim spisima. Svaki podatak provjeravao se ne samo jednom, tako da je sabrana građa mjerodavna i teško da bi se tu mogla pronaći neka greška. Slijedeća objava bit će, ako Bog da, rodoslovlja obitelji Črnkovečki od Kosnice (Črnkovca) i roda Mikulića od Brokunovca, što možemo samo podržati, a istog je mišljenja Dr. Lelja Dobronić, koja danas na žalost nije s nama zbog teške bolesti. Kad je riječ o Mikulićima, sjetimo se samo poznatog i posebno zaslužnog zagrebačkog biskupa Aleksandra Mikulića (1688-1694), graditelja biskupske knjižnice unutar zapadnog bedema biskupske tvrđe. Zahvaljujući jednoj od najvećih prijevara u ljudskoj povijesti, a to je bila Francuska revolucija, u mnogim su zemljama vladarske kuće i plemstvo kao takvi postali nešto negativno, zazorno i o njima se pisalo i mogli objavljivati samo ono najgore. Tako je to bilo i kod nas. Sjetimo se neugodnosti koje su urednici Hrvatskog biografskog leksikona doživljavali prije 1990. godine uvrštavanjem tolikih plemića i svećenika! Hvala Bogu, došla su drugačija vremena, pa valja nadoknaditi izgubljena desetljeća. Grboslovljem i rodoslovljem hrvatskih plemićkih obitelji bavi se danas premalo ljudi. Spomenimo neke od njih - to su npr. povjesničari Ante Gulin, Ivan Jurković, Miroslav Granić i ovdje nazočni Pavao Maček, po struci liječnik. Da su rodoslovlja bar nekih od naših najglasovitjih aristokratskih rodova poznatija široj javnosti i nestručnjacima, ne bi se događalo da jedan biskup ili jedan župan, bona fide, ali ex cathedra pozdrave nametljive osobe koje se krivo predstavljaju pod izmišljenim imenima neobičnih kombinacija i s uzurpiranim titulama, ili da novine tako pišu o tim samozvanim plemićima, kao da su autentični i provjereni. Ne bi se ni mogla dogoditi ona strašna blamaža prošle godine kad je čak jedna cijela obitelj pod pseudonimom bila predstavljena Svetom Ocu na Trsatu prigodom njegovog stotog, a u Hrvatskoj tećeg putovanja. Stoga čestitamo Dru. Mačeku na njegovu prvijencu i želimo mu da poput Šeherezade, nastavi s pričanjem šture, ali i provjerene povijesti činjenica o brojnim hrvatskim plemićkim rodovima. Vrlo je veliki broj obitelji, čija rodoslovlja očekujemo od njega, jer ih i mnoge ima u svojim omašnim zabilješkama. Te su aristokratske obitelji kroz mnoga stoljeća, od maglovitih nepoznatih davnina srednjega vijeka, sve do kraja 1918. godine, kao legalni predstavnici nacije, vodile, usmjeravale i određivale tijek kako crkvene, političke, vojne, tako i kulturne hrvatske povijesti. Poznata je izreka "noblesse oblige" - plemstvo obvezuje. Bilo je, naravno, i iznimaka, no većina je znala sačuvati svoj integritet, svoju čast i svoje poštenje - a to su pojmovi koji danas kod ljudi u jednom permisivnom društvu izazivaju podrugljivi podsmjeh. Plemstvo je znalo što mu pripada kao stališu, držalo je do svog položaja i dobroga glasa i poštivalo je starodrevne običaje. Što je bilo starije i više po rangu, ono je bivalo sve skromnije i diskretnije. A narod je to znao cijeniti. U Šestinama su svi seljaci, od najmlađeg do najstarijeg, s ponosom govorili o "našem grofu".

rodoslovlje; Hrvatska; Patačić de Zajezda; Maček Pavao

nije evidentirano