hrvatski

Pomorstvo otoka Hvara u 19. stoljeću

Povijest pomorstva otoka Hvara u 19. st. čini važnu sastavnicu hrvatske povijesti. Unutar takve povijesti proučavanje pomorske djelatnosti hrvatskog naroda od presudnog je značenja. Istraživanje pomorske povijesti je zahtjevan historiografski problem, jer je složenost rada višestruka. Prvo, pomorska povijest sama po sebi zahtjeva proučavanje više različitih društvenih pojava i djelatnosti, koje imaju dodirnih točaka, ali se uvelike i razlikuju. Naime, svi elementi u pomorstvu kao što su brodarstvo, ribarstvo, luke, ratni sukobi i ljudski faktor, premda povezani zajedničkim čimbenikom kao što su more ili brod, prilično se razlikuju u svojoj osnovi. Takva situacija zahtjeva poseban pristup historiografskom radu i dobro poznavanje ovih djelatnosti od strane povjesničara. Drugo, ovakva višeslojnost istraživanja često pred povjesničara donosi različite vrste izvora koje treba znati iščitati i usuglasiti, zatim pažljivo interpretirati i sve to uobličiti u historiografski pisani izvještaj. I upravo ovdje, na kraju izvještaja, potrebno je odgovoriti na problem iz naslova rada: što je to pomorstvo otoka Hvara u 19. stoljeću? Procesi koji obilježavaju pomorstvo ovog otoka u 19. st. započeli su davno prije. Na ovom otoku, od prvih ljudskih dodira s morem i pokušaja osvajanja morskih brazdi do početka 19. st., prošlo je preko četiri tisućljeća. U tom dugom razdoblju stanovništvo se suživjelo s morem, iskorištavalo njegove mogućnosti, plovilo do susjednih otoka i kopna. Od crteža broda iz Grapčeve spilje pa do trgovačke flotile u 19. st., zatvorio se uspon koji je tako dugo trajao. Premda je krajnje nezahvalno uspoređivati različita doba ljudske prošlosti zbog drugačijih uvjeta života i djelovanja, ipak se mora konstatirati da je pomorstvo ovog otoka tek u 19. st. doseglo vrhunac svog razvoja. Taj vrhunac nadilazi i razdoblje 20. st., kada je, usprkos većem stupnju tehničkog razvoja, pomorstvo u opadanju. Prvo obilježje hvarskog pomorstva u 19. st. svakako je brodarstvo. Ono je u doba mletačke vlasti bilo pod monopolom države, a tijekom 18. st. polako se oslobađa ovog ograničenja. Javljaju se prvi brodari koji posjeduju jedrenjake manjeg kapaciteta, najčešće gajete i bracere, a zamjetan je i određeni broj peliga. Već početkom 19. st., za prve austrijske uprave, broj jedrenjaka je u porastu. Pored brodova manje i srednje veličine, otočka flotila sastoji se i od dva brika i jednog brigantina. Ovo je ujedno i razdoblje kada hvarska flotila prednjači pred dalmatinskim mjestima poput Splita, Zadra ili Korčule, po broju plovila. Takva prednost se kasnije ne ponavlja. Prema pripadnosti lukama na prvom je mjestu Stari Grad, a zatim slijede Hvar, Jelsa i Vrboska. Za vrijeme francuske uprave dolazi do laganog pada otočke flotile, čemu je razlog ratna situacija na Jadranu i pojava gusarstva koja ne pošteđuje otočke brodove. U gusarskim napadima plijenjeni su brodovi i njihov teret, ponekad u lukama, a učestalo u plovidbi, što je usporilo razvoj otočke flotile. U takvim okolnostima smanjen je broj jedrenjaka, a odnosi među lukama i dalje ostaju isti. Dobra strana francuske uprave sastoji se u uvođenju pravnih propisa unutar pomorske djelatnosti. Povratkom austrijske uprave na istočnoj obali Jadrana započinje stogodišnje razdoblje u kojem je brodarstvo otoka Hvara doseglo najveću točku razvoja. Taj se uspon u prvoj polovici 19. st. kretao relativno sporo, a jači zamah događa se četrdesetih godina tog stoljeća. U razdoblju neoapsolutizma dosegnut je vrhunac hvarskog brodarstva, kada otočka flotila broji više od 60 trgovačkih jedrenjaka različite vrste. Razlozi ove konjunkture su višestruki. Pojava parobroda ugrozila je jedrenjake duge plovidbe koji su imali veće kapacitete nosivosti, dok su jedrenjaci srednje veličine namijenjeni za obalnu plovidbu, poput peliga, postali prikladno transportno sredstvo. Konjunktura je dodatno poboljšana Krimskim ratom (1853.-1856.), u kojem se pojačala potražna za pomorskim prijevozom, drvima i općenito brodovima. Upravo tada se na starogradskom škveru gradi najveći broj jedrenjaka u 19. st. Uz to, početkom šezdesetih godina tog stoljeća, dodatni impuls hvarskom brodarstvu daje početak ribarskih operacija na Sredozemlju. Pored peliga – reprezentativnog jedrenjaka otočke flotile, u ovom se razdoblju ona pojačava s nekoliko jedrenjaka duge plovidbe. Oni u većini slučajeva pripadaju obitelji Duboković, koja je svoje brikove i barkove usmjerila prema istočnom Sredozemlju i Crnom moru, a kasnije plove Atlantikom i ostalim svjetskim morima. Osim u njih, jedrenjaci duge plovidbe zabilježeni su i kod ostalih hvarskih brodara, ali se nisu dugo održali kao kod Dubokovića. Najčešće su to brigantini, poneka goleta i loger. Osim peliga, od sedamdesetih godina 19. stoljeća bilježi se veći broj škunera. Nešto većeg kapaciteta od peliga, oni su bili prikladni za plovidbu Sredozemljem. Osamdesete godine 19. st. bilježe početak pada hvarske jedrenjačke flotile. Sve se više osjeća pritisak parobroda s kojim se ne mogu mjeriti siromašni otočki brodari. Osim teškoća financijske prirode, razlozi neuspjele adaptacije na novo transportno sredstvo ponekad su u bili u tvrdoglavosti i nepovjerenju hvarskih pomoraca prema novoj tehnologiji plovidbe. Dok su druga dalmatinska pomorska središta, poput Dubrovnika, Splita, Visa i Makarske, s većim ili manjim uspjehom prešli na parobrodarsko brodarstvo, otok Hvar na ovom području ne bilježi neki uspjeh. Jedini hvarski parobrod plovio je nešto više od deset godina zahvaljujući kapitalu obitelji Novak iz Portugala i Splita. Otok Hvar jednostavno nije imao onu kombinaciju osnovnog kapitala i ljudske poduzetnosti koja bi pokrenula parobrodarstvo, upravo istu onakvu kombinaciju brodarskog poduzetništva koja je pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća ostvarila zlatno doba hvarskih jedrenjaka. Drugu sastavnicu hvarskog pomorstva promatranog stoljeća čini ribarstvo. Za razliku od brodarstva, ribarstvo je početkom 19. st. već razvijena djelatnost. Načini ulova i društveni odnosi u ribarstvu naslijeđeni su iz razdoblja Mletačke Republike. Unutar akvatorija Hvarske komune, kojoj je pripadao otok Vis, nalazilo se područje s najvećom koncentracijom ribara na Jadranu. Velika konkurencija za pravo prvolova na ribarskim poštama uzrokovala je žestoke sukobe među ribarima, koji se pokušavaju riješiti bruškitom (ždrijebom) kojim se dijelile pošte među ribarima. Pored toga, kroz prvu polovicu 19. st. nastavljaju se sukobi između vlasnika vojgi i vlasnika trata koji su ponekad prelazili u pravo nasilje. Općinske i pokrajinske vlasti više su puta bezuspješno intervenirale pokušavajući razriješiti ovaj prijepor. Dodatni problemi u ribarstvu uzrokovani su povremenim nedostatkom ribe na poštama. Jedan takav izostanak ribe, početkom druge polovice 19. stoljeće, povodom je širenja hvarskih ribarskih operacija na Sredozemlje. U ovoj aktivnosti koja je trajala pola stoljeća, Hvarani nisu toliko ribari, već prije brodari, poduzetnici i edukatori u ribarstvu. Naime, oni su podučavali lokalno stanovništvo metodama ribolova, načinu soljenja i konzerviranja ribe, a svoju djelatnost su ograničili na transport i prodaju ribe jedrenjacima. U važnijim lukama ovih operacija (Lampedusa, Mahdia, Lagos i dr.) grade skladišta, tvornice konzervi, a neki od njih se trajno nastanjuju i osnivaju svoje obitelji. Kroz sve ove aktivnosti u brodarstvu i ribarstvu važan element predstavljaju ljudi. Činjenica je da pomorstvo zahtjeva od čovjeka maksimalno predanje, koje se sastoji od dobrog poznavanja plovidbe i upravljanja broda, pa do opasnosti koje se povremeno javljaju na moru i specifičnog psihološkog stanja dugog boravka na moru i odvojenosti od kopna i obitelji. Brojni su hvarski pomorci uspješno ovladali ovim zahtjevima i na taj način pridonijeli razvoju pomorstva u ovom stoljeću. Početkom 19. st. to su ribari i poneki prijevoznici koji su se polako izdizali, da bi sredinom stoljeća postali posjednici velikih jedrenjaka (Dubokovići) ili pak odvažni širitelji ribarskih operacija na Sredozemlju (Novakovi). Također, pomorci se aktivno uključuju u Hrvatski narodni preporod i postaju nositelji preporodnih kretanja na otoku. Pored svećenstva i činovništva, kapetani duge plovidbe i trgovački poručnici čine najobrazovaniji sloj otočkog stanovništva. Na svojim plovidbama upoznali su druge civilizacije i običaje, već formirane nacionalne države i njihove sustave upravljanja, pa su iz svojih iskustava izabrali ono najbolje što se manifestiralo u vlastitom nacionalnom osvješćivanju i prenošenju takvih ideja na otočko pučanstvo. Tako postaju načelnici općina (Dubokovići, Kasandrići), aktivni sudionici u osnivanju Narodnih čitaonica (Gamulini, Maroevići i dr.) i općenito prosvjetitelji neobrazovanog otočkog puka. Pojedinci poput Jurja Carića, koji se znanstveno bavio pomorstvom, ili Jurja Biankinija, koji se politički zalagao za razvoj dalmatinskog pomorstva, dali su dodatni pečat razvoju ove djelatnosti, ne samo na otoku Hvaru, nego na području istočnog Jadrana, a i šire. Važan element pomorske povijest čini i razvoj luka. One se prilagođavaju situaciji u brodarstvu i ribarstvu. Ako je promet intenzivan luke se grade i obnavljaju, ako je vrijeme ratnih sukoba ojačavaju se utvrdama i obrambenim baterijama, a ako je pomorska aktivnost u recesiji luke se prepuštaju same sebi i polako propadaju. Dakle, intenzitet pomorstva izravno se reflektira na izgled i razvoj luka. U stoljeću koje promatra ovaj rad zabilježene su intenzivne aktivnosti oko izgradnje i poboljšanja svih hvarskih luka. Ona grada Hvara je do početka ovog stoljeća već brižljivo izgrađena tako da se sada modificiraju pojedini dijelovi rive, ili se radi na gradnji utvrda i baterija zbog ratne situacije s početka stoljeća. Starogradska luka, najstarija na Hvaru, zahvaljujući snazi pomorstva ovog stoljeća, dobiva novu fizionomiju gradnjom obale i okretanjem pročelja kuća prema moru. Međutim, najbolji primjer je jelšanska luka koja je upravo zbog snage pomorstva 19. st. iz temelja izgrađena. Do tada močvarno područje, zahvaljujući inicijativi pomoraca, postaje prava luka sa svim elementima. Uz ove luke, razvijaju se Vrboska i Sućuraj, s nešto sporijim intenzitetom, u skladu sa svojim mogućnostima koje su podložne razvoju ribarstva i položaju na otoku. Udio u pomorstvu 19. st. na ovom otoku imaju i ratni sukobi. Razdoblje francuske uprave obilježeno je gusarstvom na čijoj su meti otočki brodovi i luke. Isto tako, u dva navrata ratni sukobi se događaju u luci grada Hvar, kojom prilikom strada stanovništvo, njihove nastambe i brodovi u luci. Svoj trag u pomorstvu ovog otoka ostavila je i bitka kod Visa iz 1866. u kojoj su sudjelovali brojni hvarski pomorci. Svi gore analizirani čimbenici čine povijest pomorstva otoka Hvara u 19. stoljeću. Istraživanje i pisanje o ovoj složenoj temi s ovim radom ne prestaje. Ono je samo prilog proučavanju pomorske povijesti ovog otoka, kao i cjelokupne istočne obale Jadrana. Buduća istraživanja i historiografski rad će pokazati koliko je ovakav model rada prihvatljiv i koliko su ovdje predstavljeni rezultati podložni promjenama i novim interpretacijama.

povijest pomorstva; otok Hvar; 19. stoljeće

nije evidentirano