hrvatski

Povijesna spoznaja i metodologija povijesti u post-moderni

Još od 19. stoljeća vodi se rasprava o tome što je povijest: je li ona znanost ili umjetnost i može li uopće spoznati prošlu stvarnost. Povijest se već tada našla u procijepu između težnje za znanstvenošću i narativnosti svog diskursa, a to se nastavilo i u 20. stoljeću. Mnogi pravci i škole koji su pokušavali afirmirati znanstvenost historiografije, pozitivizam, historizam, marksistički materijalizam, strukturalizam, socijalna povijest, demografsko-kvantitativna povijest, kliometrija i drugi. Svi su oni doprinijeli povijesnoj spoznaji i metodologiji, ali je njihov projekt znanstvenosti propao. Pristalice "znanstvenosti" povijesti zagovarali su metode bliske onima egzaktnih znanosti, a odbacivali naraciju, smatrajući da ona skida disciplinu s trona znanosti. Tako je povijest završila egzistirajući poput nekog hibrida koji nema ni kvalitete znanosti ni kvalitete umjetnosti. Međutim, takva je rasprava moguća samo unutar modernističke paradigme koja je došla svome kraju. Postmoderna je svojim pitanjima o svojstvima diskurzivnosti otvorila nove načine razmišljanja o odnosu znanosti, umjetnosti, povijesti i filozofije, afirmirajući ih sve kao osobite načine spoznaje, "puteve otkrivanja". Umjesto velikih filozofskih sustava povijesti, tzv. metapripovijesti, ponudila je pluralizam, različitost, subjektivnost, vremenitost i relativnost spoznaje. Bez obzira na sve aporije tih teorija, one omogućuju povijesti da se oslobodi modernističkog projekta povijesti kao znanosti i da se iznova definira uzimajući u obzira sva svoja konstitutivna svojstva. Epistemološka krhkost povijesti posljedica je neprisutnosti njezina predmeta, nedefinirane metodologije, nedostatka teorije, subjektivnog karaktera povijesne spoznaje, te utjecaja ideologije na historiografiju. Sve to valja prihvatiti, promisliti i potom odrediti spoznajne mogućnosti discipline i njezinu metodologiju. Htjeli to povjesničari priznati ili ne, ostaje činjenica da nije moguće otkriti ukupnost prošle stvarnosti i da ona ne postoji kao objekt s kojeg samo treba skinuti velove i razotkriti "što je doista bilo". U središtu diskusije o povijesti posljednjih 20-30 godina je pitanje može li ona spoznati i posredovati prošlu stvarnost kroz tekst. Radikalna postmodernistička teorija odriče takvu mogućnost, smatrajući da ne postoje nikakve reference izvan samih tekstova. Tradicionalnu isključivost historiografije u pogledu značenja retoričkog oblikovanja odmijenila je nova isključivost koja u potpunosti negira značenje istraživačkog procesa. Povijesna naracija ne može se shvaćati kao golo formuliranje rezultata istraživanja, ali ni kao jedina dimenzija historiografije. Povijest kao disciplinu konstituiraju jednako i istraživački postupci i literarni iskaz. Naime, povijest je zaokupljena nečim izvan teksta, to jest stvarnom prošlošću, što znači da povijesni tekstovi imaju referencijalnu kvalitetu. Postmodernistička diskusija upala je u kontroverze oko ovog pitanja, pa su se mnogi teoretičari povukli s nekadašnjih radikalnih pozicija i priznali mogućnost povijesnih djela da posreduju prošlu stvarnost, unatoč literarnosti njihova iskaza. Bez obzira na sve nedosljednosti i proturječja postmodernističkih prigovora povijesti, jasno je da se ne možemo vratiti staroj metodologiji koja je zanemarivala tekstualnost vlastitih proizvoda. Historiografija svakako mora prihvatiti epistemološko značenje vlastite forme i treba iskušavati svoju literarnost, ali pri tom ne smije bježati od teorije. Ona se ne može svesti ni na naraciju ni na tradicionalnu kritiku izvora, nego mora objediniti jedno i drugo, ne lišavajući se pri tome kritičke dimenzije discipline. Također mora uzeti u obzir subjektivnost povijesne spoznaje, to znači afirmirati znanje kao perspektivu pojedinca i vremena.

historiografija; teorija povijesti; spoznaja povijesti; postmoderna

nije evidentirano