hrvatski

Oblici oporbenog djelovanja u sklopu komunističkog sustava (djelovanje hrvatske političke emigracije)

Od dolaska 1945. na vlast do pada na demokratskim višestranačkim izborima 1990. komunistički režim stalno je progonio oporbu i vodio borbu s njom koristeći protiv nje sve metode i sredstva, donoseći i zakone kako bi se štitio od svojih neistomišljenika. Od montiranih sudskih /političkih/ procesa i presuda od tisuću godina strogih zatvorskih kazni na koliko su osuđeni svi rušioci komunističkog režima tijekom njegova postojanja. Najveću opasnost komunisti su vidjeli u Katoličkoj crkvi i katoličkom svećenstvu, a prva žrtva bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je već 1946. primjera radi na montiranom procesu osuđen na 16 godina zatvora. Obračun s dužnosnicima i ministrima NDH započet polovinom 1947. završio je osudama na smrt. Obračun s oporbom nastavljen je tijekom 1948. s članovima HSS-a kao i grupom ustaških emigranata, koji su prvi došli u Hrvatsku podići ustanak. Podsjećanje na obračun i represije komunista nad pristalicama i simpatizerima Rezolucije IB-a i njihovim mučenjima s preodgojem društveno korisnim radom na Golom otoku je grozan obračun s neistomišljenicima. Komunistički režim nije dopuštao nikakvu oporbu, višestranačje i pluralizam mišljenja. Kad je bio ugrožen ili u opasnosti - jeo je i vlastitu djecu. Primjer su istaknuti srpski članovi KPH, Rade Žigić, Dušan Brkić i Stanko Čanica Opačić, koji su zbog neslaganja s nekim stajalištima KP kao i ostala oporba završili na Golom otoku. Obračun s hrvatskom ustaškom emigracijom bio je okrutan i stalan. U inozemstvu i domovini. Nikad se neće saznati ili utvrditi ni približan broj poginulih, nestalih, likvidiranih hrvatskih emigranata diljem svijeta. Čak i broj osuđenih u domovini je upitan jer do 1952. nije vođena evidencija rušioca komunističkog sustava. Za razliku od stare ustaške oporbe koja je djelovala iz inozemstva, služeći se diverzantsko-terorističkim metodama i bila isključiva te nije bila voljna mijenjati metode djelovanja, mlađi oporbeni naraštaj shvatio je da je borba za slobodnu Hrvatsku moguća i drugim metodama - demokratskim (akademskim), isključujući sasvim terorističke. Državna, komunistička represija ostala je i nadalje efikasna i okrutna u obračunu s oporbom imajući legimitet u postojećim zakonima. Bez obzira na to koliko se govorilo o montiranim sudskim procesima nadbiskupu Stepincu i ostalima, tužitelji i suci su vodili procese u skladu s tadašnjim zakonima Hrvatske i Jugoslavije. Dakako, oni su i doneseni u svrhu zaštite postojećeg sustava odnosno progona oporbe, i bili su legalni. Terorističke akcije, posebno otmica zrakoplova, nailazile su na osude i negodovanje diljem svijeta, čak i distanciranje nekih ustaških organizacija i pojedinaca. Intelektualni prosvjedi nailazili su na potporu međunarodne javnosti koja je i sama u njima sudjelovala, posebno u početku. U Hrvatskoj su im potporu dali građani svih socijalnih slojeva, od intelektualaca i književnika, koji su bili začetnici i nositelji prosvjeda, do radnika i seljaka. Ti intelektualni istupi bili su opasniji nego terorističke akcije jer su masovno okupljali građanstvo. Komunistički režim je znao da od masovnog i nacionalnog nezadovoljstva odnosno pokreta prijeti najveća opasnost, u što se uvjerio. Konačno je i većina hrvatskih komunista uvidjela da se Hrvatskoj i Hrvatima stalno čine nepravde. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bilo je veliko NE koje su hrvatski književnici, povjesničari, filozofi i ostala inteligencija uputili jugoslavenskoj /srpskoj/ vlasti. Zaključci Desete sjednice CK SKH, hrvatsko proljeće i masovni pokret bili su najveća unutarnja opasnost u kojoj se našao komunistički režim od dolaska na vlast, jer je za razliku od prijašnjih akcija okupio sve Hrvate, veliki broj građana Hrvatske u ostvarenju zajedničkog cilja - samostalne i demokratske Hrvatske, što je komunistički režim svom snagom zabranjivao. Stoga je i obračun s hrvatskom inteligencijom bio žestok. Marko Veselica, hrvatski Mendela, politički je uznik s najduljim zatvorskim stažom. Vodstvo Matice hrvatske, odnosno intelektualna krema Hrvatske, osuđena je ukupno na 30 godina oduzimanja slobode. Studenti Budiša, Čičak, Paradžik i Dodik zajednički su osuđeni na 11 godina itd. Da ne govorimo o montiranim procesima od 1972. do 1974. Međutim, treba naglasiti da je hrvatska politička oporba svojom neslogom i nejedinstvom, međusobnim sukobima i terorističkim akcijama posebno u inozemstvu išla na ruku stabilnosti komunističkog režima. Svakom terorističkom akcijom ona je omogućavala i povećavala sigurnosni državni aparat, koji je bez JA, KOS-a i Teritorijalne obrane bio u Zagrebu nekoliko puta veći od cjelokupne hrvatske političke oporbe. Liberalizacijom odlaska u inozemstvo komunistička se vlast riješila oporbe i velikog broja nezadovoljnika, ali dobila i veću kontrolu nad njima, ubacivanjem svojih doušnika i saradnika u njihove redove. Zahvaljujući radnicima na privremenom radu u inozemstvu, najviše Hrvatima, koji su slali devize obiteljima u domovinu, postojeći režim dobivao je potrebna devizna sredstva, kupujući socijalni i nacionalni mir i pomažući nerazvijene republike i pokrajine kako bi ostao na vlasti. Najviše na štetu Hrvatske i Slovenije. Dio tih sredstava trošio se na golemi državni sigurnosni aparat od kojeg su najviše stradavali Hrvati. Je li se trebalo na taj način obračunavati s oporbom? Je li trebalo tako okrutno postupati s političkim neistomišljenicima? Je li ih trebalo osuditi na dugogodišnje, stroge zatvorske kazne? Je li bilo potrebno da desetine tisuća osoba prođe kroz strahote uhićenja, suđenja ili tortura u zatvorima? Je li hrvatska oporba u domovini ili inozemstvu bila u mogućnosti srušiti komunistički režim? Jugoslavija je u ono vrijeme bila respektibilna vojna snaga. Ne. Sve upućuje na to da to nije bilo moguće. Hrvatska ustaška emigracija ni praktično ni teoretski nije mogla srušiti ili ugroziti komunistički režim u Jugoslaviji. Bila je to više nego utopija. Ona je terorističkim akcijama uveliko kvarila međunarodnu idiličnu sliku komunističkog sustava, bratstva i jedinstva, nesvrstanosti, nego što ga je ugrožavala. Međutim, bez njezine velike i javne angažiranosti, pa i služeći se terorom, otmicama zrakoplova, atentatima, što je bilo za svaku osudu, ipak je privukla pozornost svjetske javnosti. Cilj je bio postignut. Međunarodna javnost se zainteresirala i konačno upitala - Što se to događa u Hrvatskoj u Jugoslaviji? Jesu li Hrvati teroristi ili borci za slobodu? Ustaška emigracija tijekom svog dugog djelovanja prezentirala je i približila svijetu traume i nepravde iz prošlosti kao i suvremene događaje u Hrvatskoj. Od sputavanja ljudskih sloboda i demokracije do montiranih procesa i strogih zatvorskih kazni, kojima su najviše bili obuhvaćeni oporbeni Hrvati. Dizanje ustanka u domovini i gerilsko ratovanje hrvatske emigracije sa svrhom rušenja komunističkog režima i uskrsnuća NDH nije dalo uspjeha. Bila je to nostalgičarska i nerealna ideja mnogih pojedinaca koju nisu htjeli shvatiti da su fašizam i ustaštvo propale ideologije. Bio je to hibernirani san koji nije mogao postati java. Povijest i svijet rekao je što misli o tim ideologijama. Ideja hrvatske političke emigracije tijekom njezina postojanja o rušenju komunističkog režima bila je ideja - Ab absurdo.

emigracija; komunistička partija; oporba

nije evidentirano