hrvatski

Ugovori u korist trećih u rimskom pravu

U članku se analizira evolucija ugovora u korist trećih u rimskom pravu. Ugovori u korist trećih u rimskom klasičnom pravu nisu bili dopušteni zbog temeljnih načela rimskog prava koja su zabranjivala alteri stipulari. Ipak, unatoč shvaćanju prema kojem "Res inter alios acta, aliis neque nocere neque prodesse potest” , u razdoblju kasnog klasičnog prava javljaju se iznimke u situacijama kada postoji interes stipulanta na izvršenje trećemu, posebice kada je zbog ispunjenja trećemu bila konstituirana promisarova odgovornost. U romanističkoj literaturi izdvojila su se oprečna mišljenja glede ugovora u korist trećih u rimskom klasičnom pravu. Dok predstavnici starije romanističke znanosti većinom odlučno negiraju postojanje i valjanost ovih ugovora u rimskom klasičnom pravu, novija romanistička znanost stoji na stanovištu da je valjanost ugovora u korist trećih među ugovornim strankama bila priznata već u klasičnom pravu u slučajevima kada je stipulant imao imovinski interes na ispunjenje činidbe trećoj osobi. Kako bi osigurali valjanost navedenih ugovora, pravnici kasnog klasičnog razdoblja pribjegavaju ugovaranju ugovorne kazne i uvođenju instituta solutionis causa adiectus. Dioklecijan proglašava da načelo koje se najprije odnosilo na stipulationes incerti, vrijedi za sve obveze, te da je stipulantu dopušteno utužiti vlastiti interes na ispunjenje trećemu. Premda Justinijanovo pravo načelno zadržava pravilo alteri stipulari nemo potest, Justinijanove Institucije u osnovi ponavljaju Ulpijanove tekstove u kojima je priznat učinak ugovorima u korist trećega ukoliko je postojao vlastiti imovinski interes stipulanta. Justinijanovo pravo priznaje valjanost ugovora u korist nasljednika i priznaje actio utilis podčinjenom descendentu iz ugovora o vraćanju miraza.

ugovori u korist trećih; rimsko pravo

nije evidentirano