hrvatski

Vanjskotrgovinska razmjena hrvatskoga gospodarstva

Analizira se makroekonomska pozicija Hrvatske u kontekstu globalnog okruženja. Upozorava , da će Hrvatska vjerojatno u dužem vremenskom razdoblju, radi dinamiziranja svoje privredne aktivnosti, bilježiti deficit tekuće platne bilance, pa će se deficit dijelom morati pokrivati izravnim plasmanima inozemnog kapitala u hrvatsko gospodarstvo, otkupom dionica hrvatskih poduzeća, kao i drugim transakcijama kapitala. Iz analize proizlazi da su se povećala izravna ulaganja stranog kapitala u Hrvatsku, bilo kupovinom poduzeća ili kupovinom dionica pojedinih tvrtki u 1996/1997., a posebno je vidljiv trend rasta inozemnih ulaganja u razdoblju 1998 – 2000. Strani kapital sve češće ulazi u Hrvatsku kupujući za svoje portofolio dionice hrvatske banke ili poduzeća, pa je tu saldo naglo porastao. Međutim, najviše se povećavaju “ ostala ulaganja” , koja se u našem slučaju pretežno odnose na kredite, koje strani financijeri daju bankama ili pojedinim poduzećima (kratkoročni krediti ) ili ih preuzima država kao dugoročne razvojne kredite. Autorica obrazlaže, da se taj priljev ulaganja silno razvio pa je saldo povećan od svega 338 mil. $ u 1993. g. na 2.134 mil.$ u 1997.g. Ta stavka u pravilu rezultira povećanjem inozemnog duga zemlje. Ukupne financijske transakcije omogućile su Hrvatskoj da pokrije ne samo deficit tekuće platne bilance, već i poveća devizne pričuve. Međutim, financijske transakcije kojima se ili prodavala hrvatska imovina ili zaduživale buduće generacije, povećavale su se u odnosu na BDP - i to rapidno. Godine 1993-94 te financijske transakcije imale su svega nešto više od 3% BDP-a da bi u 1997.godini porasle na 14, 5%. Nakon toga dolazi do značajnog pada tih prihoda. To je iznimno visok angažman inozemnih financijskih sredstava, koji se ne može nastaviti tom dinamikom, pa se autorica zalaže za stvaranje izvozno propulzivnih djelatnosti jer je to conditio sine qua non gospodarskog razvoja. Analizirajući inozemni dug Hrvatske konstatira da se on u promatranih šest godina više nego udvostručio (zaduženje je iznosilo 2, 5 mlrd.$ u 1993), pa to govori o iznimnom rastu zaduženja. Ukupni dug Hrvatske, koji je krajem 2000. dosegao 11 milijardi USD iznosio je 57, 7% GDP-a, dok je to iznosilo svega 37, 1% u 1997.godini. Prema međunarodnom kriteriju o zaduženju toliko zaduženje zemlje ne može se ocijeniti kao prihvatljivo, posebice jer inozemna sredstva nisu korištena za ekspanziju izvoza, budući da se tada od inozemnih prihoda mogu plaćati dospjele obaveze prema inozemnim kreditorima (otplata glavnice i kamata). Autorica obrazlaže, da je , je jedan dio inozemnih kredita uložen u infrastrukturne zahvate (ceste, mostovi itd.), koji tek indirektno donosi devizni priljev. Slično zapažanje može se vidjeti i kod nekih direktnih stranih investicija, gdje su strani partneri investirali u proizvodnju roba, koje služe isključivo domaćem hrvatskom tržištu (ciglane, proizvodnja piva i dr.). O tim tendencijama trebala bi voditi računa ekonomska politika. Analiza vanjskog duga prema domaćim sektorima, pokazuje povećanje duga u sektoru banaka, (s 1, 3 milijardi USD u 1996. na 1, 8 milijarde USD krajem prosinca 2001) i u sektoru države, koja je udvostručila svoje zaduženje sa 2, 4 milijarde USD na 4, 9 milijardi USD u analiziranom razdoblju. Doprinos se ogleda u uspješnoj znanstvenoj anlizi i validnim zaključcima kao i pedagoškom pristupu prezentaciji materije.

Vanjskotrgovinska razmjena, Bilanca plaćanja, Bilanca tekućih transakcija, bilanca kapitalnih transkacija

nije evidentirano