hrvatski

Jezik Missala hervaskoga Jurja Manzina s osobitim obzirom na atribuciju

Tema je rada prikaz jezika u rukopisnome latiničkom Missalu hervaskom riječkoga autora Jurja Manzina iz 17. stoljeća, s osobitim naglaskom na atribuciju, a u izradi je pristupnica postavila preda se dva cilja. Prvi je od njih dati pregled općih karakteristika misala kao temeljne liturgijske knjige i povijesti razvoja hrvatskih misala na temelju dosadašnjih istraživanja i postojeće literature što će poslužiti kao predložak za jezičnu analizu u ovoj radnji s naglaskom na kulturnopovijesnome i jezičnome kontekstu u kojemu je Missal nastao. Budući da je predložak za istraživanje u ovoj radnji dosad jezično neistražen tekst, postavljen je kao cilj radnje uvrštenje još jednoga teksta s riječkoga područja u građu za istraživanje povijesti hrvatskoga jezika. U sljedećim poglavljima ostvaruje ovako zacrtane ciljeve minucioznom jezičnom analizom. Prvo daje detaljan pregled povijesti uporabe hrvatskostaroslavenskoga jezika od prvoga razdoblja kad se osim kao jezik liturgijskih rabio i kao jezik beletrističkih i pravih tekstova, te drugoga razdoblja od konca 13. sve do druge polovine 20. stoljeća kad je njegova uporaba reducirana na obredne i liturgijske tekstove, a kojemu razdoblju pripada i analizirani misal. Analizu Missala hervaskoga Jurja Manzina započinje tezom da je ovome misalu iz 17. stoljeća kao predložak poslužio Kožičićev glagoljski Misal hrvacki tiskan u Rijeci 1531. To je i pokazala usporedbom ograničena korpusa odabranih paralelnih tekstova iz obaju misala, te jezičnom analizom mlađega teksta, na svim jezičnim razinama. Dobiveni podatci pokazuju stupanj pomlađenosti u Missalu hervaskome u odnosu na hrvatskostaroslavenski jezik hrvatskih glagoljskih liturgijskih knjiga, odnosno stupanj očuvanja hrvatskostaroslavenske norme s jedne strane, a stupanj kroatizacije, odnosno utjecaj živoga narodnoga jezika s druge. Središnji je dio rada detaljna analiza atribucije u Missalu hervaskom Jurja Manzina kao dio sintaktičke i sintaktostilističke analize. Najprije je utvrdila metodološke postavke za ovo istraživanje. Kako je korpus iz 17. stoljeća, analiza se provodi u okviru povijesne sintakse, što nije isključilo mogućnost primjene metodologije i terminologije suvremene lingvističke znanosti, čime je omogućena usporedivost rezultata kao osnovna značajka svakoga izvornoga znanstvenog istraživanja. Detaljna sintaktička i sintaktostilistička analiza atribucije u Missalu hervaskom dokazuje da su u korpusu zastupljene sve vrste atributa koje se nalaze i u suvremenome jeziku, s time što je njihova realizacija i distribucija uvjetovana vrstom i namjenom teksta te pripadnošću liturgijskome funkcionalnome stilu. Brojnost primjera i sloboda uporabe nisu pristupnicu omeli u donošenju nekolikih relevantnih zaključaka vezanih uz uporabu pridjevskih atributa u misalu iz 17. stoljeća. Kao značajan prilog povijesnoj sintaksi izdvajaju se zaključci o uporabi participa u funkciji atributa kao sintaktičke značajke karakteristične za tekstove pisane hrvatskostaroslavenskim jezikom (sačuvane kao posljedica prepisivanja Kožičićeva misala) te o visokoj čestotnosti posvojnih pridjeva i posvojnih zamjenica kao jednoga od glavnih obilježja misalskoga teksta. Za obje su ove funkcije također utvrđeni i složeni sintaktostilistički odnosi, s naglaskom na sintaktičkoj sinonimiji. Nasuprot tome, u misalskome je tekstu učestala uporaba pridjevskih atributa u izricanju apstraktnih, etičkih i estetskih svojstava, ali vrlo često sa strogo uređenim obrascima, ustaljenim frazama i formulama, s čestim višestrukim ponavljanjima pojedinih atributnih sintagmi. Relevantnost dobivenih rezultata upozorava na potrebu daljnjega istraživanja povijesne sintakse i sintaktostilistike.

hrvatski jezik; misal; sintaksa

nije evidentirano