hrvatski

Cornacum. Sotinski prostor i njegovo mjesto u organizaciji južnoga dijela provincije Panonije

Rimski Cornacum razvio se izravno iz keltsko-latenskoga naselja. Njegov smještaj uvjetovan je vrsnim prirodnim karakteristikama kojima obiluje sotinski prostor uz desnu obalu Dunava. Baš taj dio hrvatskoga Podunavlja razlučen je mnogobrojnim surducima koji su ispresijecali rubni dio praporne zaravni te tako oblikovali nekolko zasebnih cjelina, u fortifikacijskom i prostornom smislu veoma pogodnih za podizanje naselja. Međutim, oko završetka 1. st. ili najkasnije početkom sljedećega, civilni dio Kornakuma počeo se širiti duboko u jugozapadnome pravcu, obuhvativši cjeli središnji dio današnjega naselja, sve do položaja Jaroš, izvan rubnoga dijela Sotina. Jedan od najvažnijih problema vezan je uz položaj augzilijarnog logora. Sve upućuje na to da je on vjerojatno bio u sjeverozapadnom dijelu antičkoga Kornakuma, odnosno na Popinu brdu. Taj dominantni prostor približno pravokutne osnove smješten je uz rubni dio praporne zaravni koji izravno kontrolira Dunav. S toga položaja potječe najveći broj epigrafske građe. Zanimljiv je žrtvenik kojega su podigli pripadnici cohors I Lusitanorum, i to Tračani, što upućuje na to da je ta postrojba neko vrijeme i bila stacionirana u Kornakumu. S Popina brda potječe i vojna diploma koja je izdana 6. prosinca 157., i to za Valerija Frontona, Markova sina, iz Anazarbosa u Kilikiji. Taj diptih donosi popis 5 ala i 13 kohorti koje su tada bile stacionirane u Donjoj Panoniji. Također spominje i njezina namjesnika Gaja Julija Gemin(i)ja Kapelijana, za kojega se misli da je na čelo provincije došao tek 159. Na području Sotina pronađeno je 50-ak pečata na opekama, tegulama i jednom imbreksu. Njih polovica potječe s Popina brda i gotovo svi su vojni. Najbrojniji su primjerci s pečatom c(ohors) (secunda) Aur(elia) D(ardanorum) Ant(oniniana). Njihova pojava vjerojatno obilježava prvu značajniju građevinsku fazu u čvrstom materijalu na području Kornakuma. Taj pothvat dogodio se u vrijeme Karakale ili Elagabala. Opeke koje je proizvela exer(citus) Pan(noniae) Inf(erioris) nije moguće uže datirati, osim u razdoblje od Trajana do Dioklecijana. Međutim, terminus post quem za primjerke s pečatom l(egio) (sexta) H(e)r(culia) c(ohors) (decima) sigurno je vrijeme Dioklecijana, koji je utemeljio tu vojnu formaciju. Njezine mnogobrojne opeke odraz su snažne i to posljednje građevinske faze u kasnoantičkome Kornakumu. O vojnom karakteru Kornakuma svjedoči raznovrsno naoružanje i vojna oprema, kao što su pilum, mnogobrojne strjelice, sulice, dijelovi oklopa (lorica hamata), ostruge. Za ubiciranje kasnolatenskog domorodačkog naselja važne su fibule vrste Jezerine. Vlasnici tih ili takvih fibula, odnosno Kornakati, posve su sigurnu bili suvremenici rimskih osvajanja prostora između Save i Dunava. Svakako su vrijedne dosad slabo poznate fibule barbarskoga podrijetla. Njihov ne baš mali broj na području Sotina mogao bi značiti arheološki trag najranije barbarizacije na tom dijelu limesa. Veliki broj plombi izravno ili posredno odnose se na vojsku. Toj skupini pripadaju i dvije s natpisom COH(ors) II AVR(elia) D(ardanorum). Primjerci s carskim portretima osobito su brojni iz druge polovice 4. st. Službenim pečatima sigurno pripadaju i primjerci s prikazom vojske. Za razliku od privatnih, koje su mogle potjecati iz vrlo udaljenih krajeva, službene plombe treba vezati uz znatno uže područje koje je određeno administrativnim granicama. U tom slučaju dolazi u obzir samo prostor Panonije Sekunde. Prema tome one potječu iz njezina glavnoga grada. U Sirmiju, kao kovnici novca, postojali su svi uvjeti za izradu vrsnih pečata. Svakako, iznimno je zanimljiva sotinska plomba s prikazom jedne važne vojne pobjede. Držim da se ona odnosi na boj kod Murse, kada je 351. legitimni vladar Konstancije II. pobijedio uzurpatora Magnencija. Službene plombe vjerojatno pripadaju državnoj blagajni. Njima se jamčila propisana količina novca u vrećicama. Mnogobrojnost takvih plombi, kao i golemi broj istodobnoga novca, može se povezati samo sa zapečaćenim vojnim plaćama, koje su u kasnoantičkome Kornakumu dobivali pripadnici elitne postrojbe Cuneus equitum scutariorum te Equites Dalmatae. Najstarije novčano gospodarstvo, koje obilježava uporaba različitih monetarnih sustava (skordistički, norički, grčki i rimski republikanski), uklonjen je uniformnim rimskim carskim novcem, i to paralelno s osvajanjem panonskoga prostora sve do desne obale Dunava. Do najvećeg dotoka novca došlo je u kasnoantičkome razdoblju. Međutim, potkraj vladavine Valentinijana I. dogodile su se bitne promjene. Za njihovo uočavanje od neprocjenjivoga su značaja upravo statistički podatci koje sam dobio analizom numizmatičke građe. Rimski Kornakum doživio je krizu. Njegova propast odigrala se u dvije faze. Najveći dio civilnoga naselja naglo je prestao živjeti i to posve vjerojatno poradi velike barbarske invazije. Upravo novac iz razdoblja između 364. i 378., ili koju godinu ranije, označuje posljednje tragove kasnoantičke materijalne kulture na tome prostoru. Ipak, Kornakum tada nije u cijelosti nestao. Intenzivni život trajao je još 15-ak godina na Popinu brdu, odnosno prostoru vojnoga logora. Posljednji novac, kovan između 388. i 393., određuje terminus post quem za definitivni nestanak i na tom dominantnom položaju uz Dunav. Prema Notitia dignitatum vojska je prebačena u Galiju. To se vjerojatno dogodilo 392., jer do sad nije pronađen Honorijev novac.

Cornacum; Sotin; vojna diploma; pomoćni vojni logor; pečati na tegulama; naoružanje; nakit; fibule; plombe; novac

nije evidentirano