hrvatski

Ustavni sud definira socijalnu državu

Hrvatski Ustav unaprijed ne određuje sadržaj koncepta socijalne države (Čl. 1) i načela socijalne pravde (Čl. 3). Konkretizacija tih načela ostavljena je zakonodavcu, a ne sudbenoj niti ustavno-sudbenoj vlasti. Međutim, zakonodavac je u svojoj konkretizaciji ograničen načelom socijalne države i socijalne pravde o čije granice određuje Ustavni sud. Ustavni sud ne može konkretizirati subjektivna socijalna prava, ali može ocjenjivati sukladnost zakona s načelom socijalne države i s drugim temeljnim vrijednostima ustavnog poretka. U tom kontekstu potrebno je razlikovati interpretaciju Ustava u skladu s načelom socijalne države i načelom socijalne pravde od stvaranja i zaštite subjektivnih prava. Subjektivna prava mogu nastati bilo izravno na temelju Ustava, bilo na temelju zakona, a neodređena temeljna načela poput načela socijalne države i načela socijalne pravde ne stvaraju subjektivna prava izravno, već tu zadaću prepuštaju zakonodavcu. Međutim, nesporno je da interpretacija Ustava i zakona, uključujući i apstraktna temeljna načela, spada u ustavnosudski djelokrug. Na kraju nekoliko važnih napomena. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske obavezna je za sva tijela državne vlasti i mora biti izvršena. Ustavni sud je normativno gledano postupio ispravno. Štoviše, pri tome je odredio gabarite hrvatske socijalne države i na značajan način ograničio zakonodavca te na taj način preuzeo odgovornost za funkcioniranje ustavnog sustava diobe vlasti. Međutim, iako ispravna s normativnog aspekta, ova epizoda ima značajne metajuridičke posljedice. Naime, rješavajući jednu posve ograničenu pravnu situaciju Ustavni sud nije u mogućnosti uzeti u obzir složeno gradivo socijalne države bez činjenja novih socijalnih nepravdi. Odluka o kojoj je riječ donesena je u postupku apstraktne kontrole ustavnosti gdje odluke Ustavnog suda djeluju erga omnes, ali u jednom ograničenom segmentu socijalne države (mirovine). Time je stvoren učinak da se odluka primjenjuje na sve sudionike socijalne države (zaposlenike koji izdvajaju za mirovine, druge primatelje socijalne potpore) koji nisu sudjelovali u političkom procesu "socijalnog sporazuma." Možda je Ustavni sud i otklonio nepravdu u odnosu na umirovljenike, ali ostaje otvorenim je li time oštetio zaposlenike, majke na porodiljnom dopustu, nezaposlene? Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je Hrvatska nakon osamostaljivanja izabrala put smanjenja radne snage pri čemu je velik broj radnika otišao u prijevremenu mirovinu i tako s proračuna socijalne sigurnosti prešao na proračun mirovinskog osiguranja. Pri tome je do smanjenja radne snage došlo na najniže plaćenim radnim mjestima, primjerice u metalurgiji i tekstilnoj industriji, čime je prosjek plaća automatski porastao. Drugim riječima, uporni ostanak pri politici vezanja rasta mirovina uz rast prosječnih plaća značio bi da se mirovine povećavaju na štetu otpuštenih, odnosno, prijevremeno umirovljenih radnika. Pri tome su vjerovatno najveći gubitnici umirovljenici koji su u mirovinu otišli s punim radnim stažom čija su izdvajanja u fond mirovinskog osiguranja razvodnjena velikim brojem prijevremenih umirovljenika. Tako postaje kristalno jasno da se problemi socijalne države ne mogu rješavati pred sudovima već da njihovo rješenje mora proizlaziti iz političkog sporazuma sudionika socijalne države u zakonodavnom tijelu. Konačno, za nastalu situaciju nije odgovoran Ustavni sud i bilo bi posve pogrešno pokušati riješiti problem tako da se redefiniraju njegove nadležnosti. Tako bi samo poremetili ustavnu ravnotežu u trenutku kada se čini da je ustavni model diobe vlasti tek počeo djelovati.

socijalna prava; ustavni sud socijalna politika; kontrola ustavnosti

nije evidentirano