hrvatski

Park ostvarenje sna: teorija vrtne umjetnosti

Parkovi se analiziraju prema: vremenu nastanka i stilskim obilježjima ; korištenju prostora, autohtonosti i uklopljenosti, prema kontrastnom dojmu u prostoru ; veličini i odnosu prema širem prostoru ; i prema načinu doživljavanja. Da bi se postavile teorijske postavke načina oblikovanja parkova najprije je provedena analiza cjelokupne kompozicije, a zatim i pokjedinačnih elemenata koji ju tvore. Istraženo je koje sastavnice čine kompozicijsku cjelinu, te pojedinačne elemente parkova. Zatim su izvedeni zajednički elementi oblikovanja. Bez obzira na stilske razlike, za sve su se parkove mogli izdvojiti zajednički elementi oblikovanja: volumni odnosi u građenju prosotra, učinci s kontrastima, te potiskivanje dominacije pojedinačnih biljnih vrsta. Na posljetku je istražen način primjene kompozicijskih elemenata. Iako su različite namjene parkova rezultirale različitošću stilova, jezik i sintaksa njihova oblikovanja imaju neke zajedničke elemente. Dokazana je hipoteza o postojanju zajedničkih oblikovnih elemenata koji se protežu kroz cijelu povijest vrtne umjetnosti.

park; vrtna umjetnost; teorija; Maksimir

nije evidentirano