hrvatski

Adaptibilnost nekih njemačkih i mađarskih sorata krumpira na različitim lokacijama u Hrvatskoj

Fenotip pojedine biljke je posljedica (ili rezultat) interakcije genotipa i okoline u kojoj se nalazi. Urodi u pokusima na pojedinim lokalitetima su "mreže" pomoću kojih se ispitivani kultivari obično procjenjuju za dobivanje preporuka za pojedini genotip. Poboljšana adaptabilnost i stabilnost uroda mogu proizaći iz dugogodišnje pravilno određene strategije križanja, ali i u kratkom roku pri pravilnom izboru kultivara (domaćih ili stranih, tradicionalnih ili kreiranih u javnim ili privatnim ustanovama). Idealno je, da odluke u vezi sa strategijom križanja i kultivara budu temeljene na znanstvenim spoznajama o biljnom materijalu i njegovom odnosu prema uvjetima uzgoja za ciljano (određeno) područje. Ciljevi stabilnosti uroda za programe oplemenjivanja mogu biti definirani iz regionalnih pokusa procjenjenih komponentama varijance za ciljano područje (široko adaptabilni). Odabrani cilj stabilnosti uroda za programe oplemenjivanja može biti definiran iz regionalnih pokusa kroz procjenu komponenti varijance za ciljano područje (široko adaptabilni) ili pojedinačni sub regionalni (specifični). Izabrani kultivar treba biti najpogodniji za lokalne uvjete, dakle, to ne postaje ograničavajući čimbenik proizvodnje. Od tri komponente fenotipske varijabilnosti (G, O i interakcija G x O), najveća pozornost je dana učinku genotipa. Postoje brojne metode koje se koriste za određivanje stabilnosti kultivara. Eberhard i Russel (1966), Perkins i Jinks (1968), Shukla (1972), and Francis and Kannenberg (1978) su najviše koristili četiri metode. Eberhart i Russell koristili su “ b” , Perkins-Jinks koristili su “ B” pokazatelje, Eberhart i Russell koristili su “ sd2” i Shukla “ s2” u svojim metodama.

adaptabilnost; krumpir; lokacija; interakcija; genotip

nije evidentirano

engleski

Adaptibility studies on some German and Hungarien potato cultivars at different sites in Croatia

Fenotip pojedine biljke je posljedica (ili rezultat) interakcije genotipa i okoline u kojoj se nalazi. Urodi u pokusima na pojedinim lokalitetima su "mreže" pomoću kojih se ispitivani kultivari obično procjenjuju za dobivanje preporuka za pojedini genotip. Poboljšana adaptabilnost i stabilnost uroda mogu proizaći iz dugogodišnje pravilno određene strategije križanja, ali i u kratkom roku pri pravilnom izboru kultivara (domaćih ili stranih, tradicionalnih ili kreiranih u javnim ili privatnim ustanovama). Idealno je, da odluke u vezi sa strategijom križanja i kultivara budu temeljene na znanstvenim spoznajama o biljnom materijalu i njegovom odnosu prema uvjetima uzgoja za ciljano (određeno) područje. Ciljevi stabilnosti uroda za programe oplemenjivanja mogu biti definirani iz regionalnih pokusa procjenjenih komponentama varijance za ciljano područje (široko adaptabilni). Odabrani cilj stabilnosti uroda za programe oplemenjivanja može biti definiran iz regionalnih pokusa kroz procjenu komponenti varijance za ciljano područje (široko adaptabilni) ili pojedinačni sub regionalni (specifični). Izabrani kultivar treba biti najpogodniji za lokalne uvjete, dakle, to ne postaje ograničavajući čimbenik proizvodnje. Od tri komponente fenotipske varijabilnosti (G, O i interakcija G x O), najveća pozornost je dana učinku genotipa. Postoje brojne metode koje se koriste za određivanje stabilnosti kultivara. Eberhard i Russel (1966), Perkins i Jinks (1968), Shukla (1972), and Francis and Kannenberg (1978) su najviše koristili četiri metode. Eberhart i Russell koristili su “ b” , Perkins-Jinks koristili su “ B” pokazatelje, Eberhart i Russell koristili su “ sd2” i Shukla “ s2” u svojim metodama.

adaptability; potato; genotype; interaction

nije evidentirano