hrvatski

Opera u povijesnoj ropotarnici

Opera, kao jedinstvena kombinacija glazbe i drame, uvijek je pretpostavljala da ima tolerantnu publiku - onu kojoj nisu smetale različite reforme, promjene u stilu, "debele" pjevačice ili, prije njih, kastrate, dominantne tenore i soprane. Publika je tražila iznad svega glazbenu satisfakciju, te je cijenila sposobnost opere da stvori karakter i dramu. U 20. stoljeću, tehnički napredak zajedno sa turbulentnim političkim i socijalnim događanjima, potaknuli su nove vrste glazbenog kazališta. Multimedijalni projekti i glazbene fuzije stvaraju novu sliku opere, koja je - po vokalnim i scenskim terminima - drugačija. Usmjerena uglavnom na mlađu populaciju koja je bliža komornoj pozornici i svakodnevnim temema. Vokalne tehnike, organizacija predstava i scenografija su prepravljeni u eksperimentalne perfomance koje se još nisu uzmogle mjeriti sa starim opernim spektaklima.Međutim, nove operne forme ponudile su svjež glazbeno-scenski jezik koji je polako osvojio mala kazališza i zakoračio prema velikim opernim kućama nesklonim popuštanju svojim prioriteta.

opera; estetika; sti; vokalna tehnika; forma

nije evidentirano