hrvatski

Hrvatski državnopravni identitet i hrvatsko-ugarski odnosi 1790-1868.

U Ugarskoj je 1848. položena razmjerno cjelovita institucionalna podloga državnopravne samostalnosti koja je konačno potvrđena Austro-ugarskom nagodbom 1867. Tome je slijedilo razdoblje stabilizacije mađarske države koje nije bilo praćeno i izraženijom dinamikom u izgradnji modernih institucija. Srodni politički procesi u Hrvatskoj 1848. pak dosižu institucionalno nezašiljeni vrh u pogledu ostvarenja samostalnog položaja Hrvatske. No, propuštanje Hrvatskog državnog sabora da 1848. pravno učvrsti hrvatsku zasebnost putem cjelovitog uređenja ustroja vlasti na modernim temeljima slabilo je hrvatski položaj prema Ugarskoj. Mađari su upravo u ustavnim zakonima 1848. imali snažnu legitimacionu i pravnu podlogu svojih nastojanja te su se u borbi oko definiranja ustavnih okvira položaja Ugarske u Monarhiji pozivali na povrat tih zakona. Sklop zbivanja oko Hrvatsko-ugarske nagodbe i njena glavna obilježja mogu se, barem dijelom, promatrati kao uvjetovani hrvatskim ostvarenjima, ali i propuštanjima 1848. Paradoksalno, kulminacija modernizacije hrvatskih institucija biti će dostignuta kroz reforme 1873-1880. - izvedenima unutar ograničenog, ali stabilnog nagodbenog okvira.

hrvatsko-mađarski odnosi, modernizacija, ustavnost, Hrvatski sabor

nije evidentirano