hrvatski

Farmakogenetika: dijagnostičko sredstvo u laboratorijskoj medicini

Razlike u metabolizmu lijeka i odgovora na lijek između dviju osoba s istom dozom i istom tjelesnom težinom mogu biti izazvane prolaznim uzrocima, kao što su inhibicija i indukcija enzima, ili trajnim uzrocima, kao što su genetska mutacija, delecija ili amplifikacija gena. Frekvencija genetske promjene koja je veća od 1% u populaciji izražava se kao genetski polimorfizam. Farmakogenetski polimorfizmi se mogu očitovati na farmakokinetskoj i farmakodinamskoj razini. Farmakokinetska razina bavi se polimorfizmima gena zbog kojih dolazi do promjena koncentracija lijeka i njegovih metabolita na mjestima njihova molekularnog djelovanja (polimorfizmi enzima metabolizma lijekova, transporteri lijekova), dok se farmakodinamska razina bavi polimorfizmima gena povezanih s učinkom i mehanizmom djelovanja lijeka, a nevezani su s njegovom koncentracijom (receptori, ionski kanali). Vezu između genetske predispozicije i učinkovitosti lijeka proučava farmakogenetika na temelju kojih ispitivanja se utvr|uje specifični fenotip. Na temelju sposobnosti metaboliziranja lijekova genetski se polimorfizam povezuje s tri vrste fenotipova. Fenotip ekstenzivnog metabolizma lijeka znakovit je za normalnu populaciju ; fenotip slabog metabolizma udružen je s nakupljanjem specifičnih supstrata lijeka i tipično je autosomno recesivno svojstvo nastalo mutacijom i/ili delecijom obaju alela odgovornih za fenotipsku ekspresiju ; fenotip ultraekstenzivnog metabolizma rezultira povećanim metabolizmom lijeka i to je autosomno dominantno svojstvo koje proizlazi iz amplifikacije gena. Genetski polimorfizam transportera lijeka i receptora stvara pak osnovu za fenotip s polaganom i brzom apsorpcijom lijeka, odnosno lošu ili učinkovitu interakciju s receptorima. Pristup farmakogenetskog probira u predviđanju određenog fenotipa zasnovan je na identifikaciji alela koji pokazuju osjetljivost veću od 95%, a temelji se na PCR amplifikaciji i digestiji restrikcijskim endonukleazama pojedinačnog polimorfnog alela (single nucleotide polymorphism, SNP). Kao krajnji cilj istraživanja farmakogenskih polimorfizama postavlja se izrada farmakogenetske osobne iskaznice za ostvarenje koje je neophodno bolje poznavanje mehanizama genskih predispozicija prema neželjenim reakcijama, razvoj tehnologija za mapiranje SNPova, razvoj jeftinijih metoda genotipizacije, te razrada etičkih kriterija koji trebaju osigurati gensku ravnopravnost.

farmakogenetika

nije evidentirano