hrvatski

Artikulacija djece s miofunkcionalnim smetnjama

Cilj istraživanja bio je usporediti djecu s različitim slabostima orofacijalne muskulature po njihovim izgovornim sposobnostima. Uzorkom je obuhvaćeno šesnaestero djece. Ispitanici su raspoređeni u dvije skupine s obzirom na vrstu poremećaja. Prvu skupinu činilo je devetoro djece s rascjepom nepca. Drugu skupinu činilo je sedmero djece s rascjepom nepca i usne. Kod sve djece s rascjepom nepca učinjena je palatoplastika, a kod djece sa rascjepom nepca i usne palatoplastika i korekcija usne. U ispitivanju je korišten Test artikulacije Dušanke Vuletić (1990).Postavljene su tri hipoteze: H1: djeca s većim oštećenjem orofacijalne muskulature imaju izraženije teškoće artikulacije H2: vrijeme trajanja terapije značajno utječu na njihovu izgovornu izvedbu H3: teškoće artikulacije izraženije su u spontanom govoru negoli na testu artikulacije od kojih su 2. i 3. hipoteza potvrđene, dok 1. hipoteza nije potvrđena. To se može objasniti tako da su u ovom istraživanju djeca s rascjepom nepca bila nešto niže kronološke dobi od djece s rascjepom nepca i usne. A to je i te kako važno ako znamo da se porastom dobi uspostavlja bolja funkcija mišića artikulacijskih organa, posebno oko 6.-7. godine kad se uspostavlja neuromuskularna kontrola mišića farinksa i općenito mišića govornih organa. Također se može reći da su rezultati ovog istraživanja potvrdili činjenice koje su bile spomenute u uvodu, a to su da se kod djece s rascjepom nepca i/ili usne najčešće javljaju artikulacijski poremećaji u obliku sigmatizma, rotacizma i lambdacizma, a nešto rjeđe u obliku gamacizma, tetacizma i deltacizma. Te greške su se najčešće javljale u obliku distorzoja, a nešto rjeđe u obliku supstitucija i omisija.

govor; miofunkcionalne smetnje; orofacijalna muskulatura

nije evidentirano